Uspješnost hrvatske kinematografije mjeri se po tome na koliko su se festivala probili naši filmovi, no postoji još jedan važan kriterij: u koliko stranih filmova možete vidjeti hrvatske glumce. Ovo potonje daje nam jako puno poena, pogotovo što su oni igrali glavne uloge u dva vrlo zapažena filma na ovogodišnjem Festivalu tolerancije.
U četvrtak uvečer prikazan je danski “Svrdlo”, uzbudljivi film katastrofe, u koji nas uvodi PR novinarka koja treba napuhati činjenicu da je gradnja metroa u Kopenhagenu najveći takav pothvat u zadnjih 400 godina i da u njemu sudjeluju radnici iz 24 nacije. Ne spominje se da je razlog za tu nacionalnu šarolikost činjenica da je posao težak i vjerojatno slabo plaćen, tako da Dancima nije osobito zanimljiv, no onima iz zemalja s niskim prosječnim dohotkom to je dobra prilika.
Tako novinarka nabasa na Hrvata Ivu (on je iz Rijeke) i Eritrejca Bharana koji rade na svrdlu, simpatični su i komunikativni, no Hrvat jasno obrazlaže zašto je prihvatio taj angažman - zbog novca. Redatelju Rasmusu Klosteru Brou to je prvi dugi film i zbilja se dobro snašao u klaustrofobičnim prostorima podzemnih tunela, u kojima se naizgled sve odigrava rutinski, dok se ne dogodi nesreća.
Nacionalni skandal
Kolikogod naizgled iskusan, Ivo je prva žrtva tog incidenta, dok je sudbine novinarke i njegova kolege Bharana neizvjesna sve do završnice. Krešimir Mikić je autoritativan i ekspresivan u jednoj od tri glavne uloge, vjerojatno ne i posljednjoj koju će odigrati u nekom od europskih filmova, tim više što je “Svrdlo” obišlo popriličan broj međunarodnih festivala.
Najveći slovenski nacionalni skandal svakako je postojanje “izbrisanih”. Naime, osamostaljivanje te zemlje rezultiralo je administrativnim brisanjem iz popisa stanovništva ukupno 25.671 osobe. Bili su krivi stoga što ili nisu rođeni u toj zemlji ili im roditelji nisu bili slovenske nacionalnosti. U medijima se oko toga podigla poprilična halabuka, ali tek na prijelazu milenija, kad su europski sudovi zaprijetili Sloveniji golemim odštetama, pa je postalo jasno da to ne može samo tako završiti.
O tome je problemu vodeći slovenski redatelj Damjan Kozole napravio još 2012. film “Dugi praznici”, a napokon su lani Miha Mazzini i Dušan Joksimović snimili igrani film, s Juditom Franković u glavnoj ulozi, koji se suočava s tim fenomenom. “Izbrisana” je prošla odlično, naša glumica dobila je na slovenskom nacionalnom festivalu nagradu za najbolju ulogu, film je ovjenčan s još tri priznanja, a na beogradskom FEST-u nagrađen je za najbolji scenarij (Mazzini). Danas je na programu u Kinoteci u 21 h, pa možete provjeriti jesu li te nagrade zaslužene.
Između trilera i drame
Radnja počinje početkom devedesetih kad Ana Jovanović (Franković), mlada žena u visokoj trudnoći, doznaje da nije u popisu stanovništva. Kad zaprijeti da će se poroditi u prijemnoj kancelariji, ipak je primaju u porodilište, no novi problemi neprestano iskrsavaju. U porodiljskom listu ona ne želi navesti ime oca, a kad je porođaj prošao bez problema, nikako je ne puštaju s kćerkicom kući.
Nevolja je što je ona rođena u Kragujevcu, tamo više nikoga ne poznaje, a i s ocem (Izudin Bajrović), Srbinom koji živi u Ljubljani, nije u osobitim odnosima. Upoznaje momka slične sudbine, i on je “izbrisan”, ali se kreće po otmjenim kafićima, uvjeren da - po uzoru na Josipa Broza - policija nikad ne provjerava osobne iskaznice dobro odjevenih osoba. Možda on to nije znao, ali neki su Židovi za Trećeg Reicha u Berlinu preživljavali upravo na takav način.
Dijete joj nikako ne puštaju iz bolnice, zahvaljujući znanici, ona ga potajno doji tamo na stepenicama, ali perspektiva joj nije blistava: kćer će joj dati na usvajanje ukoliko ne pokaže bilo kakav dokaz slovenskog državljanstva.
Spretno napravljen film na razmeđu je trilera i drame, Judita Franković uistinu je odlična, i po tim adutima “Izabrana” je zavrijedila da se nađe na redovnom hrvatskom kino repertoaru. Ukoliko je u međuvremenu ne “izbrišu”.