Za razliku od kolega Ala Pacina, Meryl Streep, Daniela Day‑Lewisa i Viole Davis, koji su već u djetinjstvu pokazali šoumenski gen te uveseljavali svoje ukućane, djetinjstvo je za 59-godišnju englesku glumicu Emily Watson bilo komplicirano i kontradiktorno razdoblje.
Predsjednica žirija Natjecateljskog programa dugometražnog igranog filma 32. Sarajevo Film Festivala te dobitnica Počasnog Srca Sarajeva za doprinos filmskoj umjetnosti otkrila je u razgovoru s producentom Andyjem Patersonom u sklopu programa "Masterclass" da su njezini roditelji Richard i Katharine Watson, arhitekt i nastavnica engleskog jezika, bili članovi Škole filozofije i ekonomske znanosti (eng. The School of Philosophy and Economic Science; SPES), svjetske organizacije koja nudi tečajeve za odrasle temeljene na drevnoj hinduističkoj filozofiji i zagovara konzervativne vrijednosti te tradicionalne rodne uloge i seksualnu etiku. Neki, pa tako i dio njezinih bivših članova, opisuju je, međutim, kao kult, sektu i novi religijski pokret.
Strogi su je roditelji od malih nogu učili da s visoka gleda sve koji nisu bili „prosvijetljeni” poput njih. Odnos SPES-a prema mladim ženama pogotovo je bio vrlo restriktivan, a nepridržavanje pravila značilo je sigurnu propast. Unatoč tome, majka Katharine inzistirala je na pravednosti i zauzimala se za izbjeglice i druge potrebite članove društva. Po njoj, snažni su morali štititi slabije.
Čitala "Rat i mir" s 11 godina
Zbog članstva u SPES-u obitelj nije posjedovala televizor, a Emily, koja ima stariju sestru Harriet, nije smjela slušati popularnu glazbu. Istodobno, majka je svakog tjedna kući donosila mnoštvo rabljenih knjiga i djevojčica ih je strastveno čitala, najčešće noću pod pokrivačem uz svjetiljku. Kad je imala 11 godina, pročitala je „Rat i mir” Lava Nikolajeviča Tolstoja. Čak se sa školskim kolegicama natjecala koja će ga pročitati prva. Emily je proglasila pobjedu jer je preskočila sve bitke.
Iako je naoko bila izolirana od tadašnje popularne kulture, roditelji su je svejedno vodili u kino. Jedan od prvih filmova koje je pogledala bila je romantična drama „Djeca raja” Marcela Carnéa iz 1945. godine. On ju je osobito dojmio. Gledala je i radove švedskog redatelja Ingmara Bergmana. Watsonovi su često išli i u kazalište, pa je tako Emily kao djevojčica gledala produkcije slavnog ansambla Royal Shakespeare Company u kojima je igrala priznata engleska glumica Judi Dench. Upravo je u kazalištu osjetila prve naznake želje da se okuša u glumi.
SPES-ova kontrola popustila je kada je pošla studirati engleski jezik na fakultetu u Bristolu, koji je od njezina rodnog Londona bio udaljen oko 190 kilometara zapadno. Dok je studirala, glumila je u studentskim predstavama i dobila želju da pohađa glumačku školu. Roditelji su bili zbunjeni kad im je to rekla, ali su pristali.
Na prvom je prijemnom ispitu pala, no nije odustala. Tri se godine pripremala, radeći usput administrativne poslove i konobareći, da bi na koncu upisala Dramsku školu London Sveučilišta Zapadni London. Watson ni dan-danas ne zna kako se točno za to izborila. Nakon studija počela je glumiti u malim predstavama. Ubrzo je pronašla agenta, a zatim se pojavila na audiciji za predstavu Royal Shakespeare Companyja i dobila ulogu, istina, malu. Glumica je osjetila da bi joj kazalište moglo pomoći da se othrva restriktivnom životu u SPES-u. Tamo je upoznala i supruga Jacka Watersa, također glumca.
"Lomeći valove"
Dok je radila u kazalištu, dobila je priliku otići na audiciju za film „Lomeći valove” danskog redatelja i scenarista Larsa von Triera. Poziv joj je sredila Sally Long‑Innes, koja ju je tada zastupala. Kako je glumica rekla, tada glumci u Londonu nisu olako dobivali filmske prilike. „To je bio svijet mašte. U Londonu tada nije postojala razvijena filmska ili televizijska scena za glumce, kazalište je bilo sve”, prisjetila se Watson.
Iako nije imala nikakvog filmskog iskustva i nije znala kako se scenarij pretvara u gotov film, osjetila je duboku povezanost s likom Bess McNeill. Prekretnica u njezinu životu dogodila se onog trenutka kada je čelnicima SPES-a objavila da je dobila ulogu i da odlazi na snimanje u Dansku. „Kad su se raspitali o naravi filma, pozvali su me i bez uvijanja mi rekli da ga ne smijem snimiti”, ispričala je glumica, dodavši kako im je rekla da se radi o ostvarenju koje uključuje i obnaženost.
Unatoč njihovu pritisku i bijesu, ostala je nepokolebljiva. „Ispričala sam im da ipak idem. Bilo je tu bijesa, a na koncu su mi rekli da pođem svojim nedostojnim putem. U tom se trenutku dogodio lom. To je bilo okruženje u kojem sam odrasla, tamo su bili svi moji prijatelji. Otišla sam odande strašno uzrujana, ali sam istovremeno imala osjećaj da mi srce polijeće poput ptice. Bio je to nevjerojatan osjećaj slobode”, rekla je Watson.
Taj je trenutak konačnog prekida s organizacijom bio presudan i za njezinu glumačku izvedbu u filmu koji ju je proslavio. „Znala sam u tom trenutku da moram vjerovati tom osjećaju jer sam osjećala da me moje pravo, nutarnje biće vodi na pravi način i na pravi put. Ali taj osjećaj loma, znate, kao kada dođe do nuklearne eksplozije ili eksplozije svjetlosti i energije, sve se to nalazi u filmu i to je dio razloga zašto taj film funkcionira. Bila sam poput kabela koji je upravo iskopčan iz utičnice”, objasnila je.
Prihvaćanje uloge u tako zahtjevnom i provokativnom filmu bilo je potpuno iskoračenje u nepoznato za mladu glumicu odraslu u restriktivnim uvjetima. „Bilo je to kao da ste krenuli na uspon preko planine bez karte, zaboravili ste ponijeti bilo što sa sobom i ne znate kamo idete. Jedino što ste mogli učiniti bilo je nastaviti hodati. I to sam učinila”, zaključila je Watson.
Glumački savjet Stellana Skarsgårda
Snimanje filma „Lomeći valove” za mladu je glumicu bilo potpuno novo i nekonvencionalno iskustvo. Umjesto klasičnog filmskog seta, redatelj Lars von Trier stvorio je imerzivno okruženje u kojem se radilo s kamerom iz ruke i minimalnim intervencijama u rasvjeti. Redatelj bi glumce pustio u prostoriju, a kamera se slobodno kretala među njima poput još jednog lika u sceni. Upravo u tom radu bez uobičajenih pravila Watson je otkrila specifičan odnos s kamerom koji će joj obilježiti karijeru. „Tada to nisam razumjela, ali me to iskustvo naučilo da je kamera vaš najintimniji povjerenik na filmu. Ona vidi i ono čega ni sami niste svjesni da se događa. Jasno vidi ono što skrivate od drugih likova ili laži koje izgovarate. Ako joj dopustite, postaje poput ispovjedaonice, vaš najbolji prijatelj”, ispričala je glumica.
Ključnu ulogu na samom početku odigrao je i sam von Trier. Već prvog dana, tijekom snimanja teške scene u kojoj likovi doznaju za nesreću na bušotini, diskretno je usmjerio njezinu glumu. „Uzeo me sa strane i rekao da imam vrlo snažne ekspresivne signale i da se sve već vidi na meni, pa nema nikakve potrebe da išta naglašavam. Bio je to njegov predivan, obziran način pun poštovanja da mi kaže da smanjim doživljaj”, prisjetila se Watson.
Iako von Triera prati glas teške osobe, glumica je naglasila kako je njezino iskustvo s njim bilo izrazito pozitivno. „Znam da ga danas bije loš glas i doista poštujem to što su neki ljudi s njim imali teška iskustva. Ali ja sam se radeći s njim osjećala jako dobro i sigurno”, istaknula je.
Ipak, najveći oslonac i osjećaj sigurnosti pružili su joj glumački partneri Stellan Skarsgård i Katrin Cartlidge, od kojih je upijala lekcije o glumi u kojoj nema mjesta za ego. Cartlidge joj je pokazala kako se posvećeno gradi lik, dok joj je Skarsgård dao jednostavan, ali presudan savjet – da u glumi ne pokušava ništa postići, nego da se jednostavno prepusti.
Njezin vlastiti glumački proces bio je ujedno i duboki psihološki rad na sebi te na traumi odrastanja u restriktivnom okruženju, o čemu kolege na setu u tom trenutku nisu znale ništa. „U to sam vrijeme prolazila kroz iznimno teško razdoblje na svojem duhovnom putu. Shvatila sam da sve ovo ne moram podređivati sebi, nego liku Bess, priči i onome što stvaramo, te da mogu odbaciti sve vlastite terete i usmjeriti svu energiju u ulogu. Stellanu sam svoju priču ispričala tek godinama kasnije, na večeri tijekom snimanja serije ‘Černobil‘. Doslovno je ispljunuo piće od šoka. Ali tada mi je sve to bilo previše privatno i nisam ni sama u potpunosti razumjela što mi se događa. U ranim devedesetima u društvu se nije na taj način razmišljalo o traumama iz djetinjstva, niti se smatralo da je o tome dobro otvoreno govoriti i priznati to. Trebao mi je čitav život da sve to raspetljam”, otkrila je Watson.
Gledanje "Lomeći valove" s roditeljima
Svjetska premijera u Cannesu predstavljala je novi golemi šok za dotad nepoznatu glumicu. Potpuno zatečenu ulaskom u festivalski kaos, dodatno ju je zatekla vijest da se Lars von Trier nije pojavio zbog fobije od putovanja, pa je sav pritisak pao na njezina neiskusna leđa. „Nikada ranije nisam razgovarala s novinarima. Sa Stellanom s jedne i Katrin s druge strane, ušla sam u dvoranu na konferenciju za medije, a svi su u prostoriji ustali i počeli pljeskati. Sve me to potpuno preplavilo”, prisjetila se Watson. „Film je postao senzacija, a ja sam se, nakon svega što sam u privatnom životu upravo bila prošla, jednostavno smrznula. Kada danas gledam svoje tadašnje intervjue, vidim koliko sam bila suzdržana. Htjela sam ostaviti dojam najobičnije, najdosadnije osobe jer sam osjećala da nije sigurno ikoga pustiti blizu i otkriti bilo što o sebi.”
Na premijeri u Cannesu pojavili su se i njezini roditelji, što je dodatno usložnilo obiteljske odnose. „Bilo je to na neki način neugodno. S jedne su me strane podržavali i bili predivni, a tata je nakon projekcije izašao potpuno blijed i samo rekao da je to bio uistinu sjajan film. Svaki bi otac koji gleda takav film s vlastitom kćeri tako reagirao. Međutim, istovremeno nisu stali u moju obranu pred organizacijom. Bila je to vrlo složena situacija i trebalo je dugo vremena da je razriješimo. Ipak, na koncu smo uspjeli. Sazrela sam, odrasla, pronašla način da razgovaram o tome, pa smo uspostavili komunikaciju i sve je na kraju bilo u redu”, ispričala je Watson.
Desetljećima kasnije, njezin debitantski film i dalje nosi iznimnu emotivnu težinu, pa su ga njezina vlastita djeca prvi put pogledala tek u sklopu festivala u Sarajevu. „Moja su djeca vrlo znatiželjna i zanima ih filmska umjetnost. Bila sam nervozna, a bili su i oni. Ipak, pogledali su film i iznimno cijenili njegovu snagu. Trebat će im neko vrijeme da sve to prerađuju i prihvate, najblaže rečeno”, zaključila je Watson.
"Hilary i Jackie"
Paterson je rekao da je Watson zamijetio u "Lomeći valove" te da joj je namijenio glavnu ulogu u biografskoj drami "Hilary and Jackie", tragičnoj životnoj priči slavne violončelistice Jacqueline du Pré ispričanoj iz perspektive njezine sestre, manje talentirane flautistice Hilary du Pré‑Finzi. Kad joj je ponudio ulogu, doznao je da je Watson bila upoznata s njom i da je voljela njezino sviranje. Odluka da se priča o du Pré ispriča iz perspektive njezine sestre rodila se u suradnji sa scenaristom Frankom Cottrellom Boyceom, koji je za života nadmašio postignuća svoga starijeg brata. Paterson je naglasio da je ulogu ponudio Watson prije nego što su na njezinu adresu počele stizati nagrade i nominacije za ulogu Bess McNeill. Watson je ulogu prihvatila jer je bila izrazito zahtjevna, prvenstveno jer se morala jako dobro upoznati s violončelom. Uz to, rekla je da joj je Hollywood nudio uobičajene ženske uloge koje joj nisu bile privlačne.
„Kada danas pogledate unatrag, vidite da ste zapravo gradili ime i postavljali vlastiti standard – uspostavljali kriterij posla kakav želite raditi. Kada nastavite birati takve uloge, to s vremenom oblikuje i način na koji vas drugi doživljavaju. No, u tom trenutku ne razmišljate tako. Uz sve ovo o čemu sam pričala, jednostavno sam bila glumački ambiciozna. Htjela sam ići dalje, probijati vlastite granice i raditi stvari koje su od mene tražile ono što dotad nikada nisam dala. A ovo je bila upravo takva priča", rekla je glumica.
Krvavi žuljevi
Na koncu ipak nije naučila svirati violončelo, barem ne zapravo. Unajmila je malu sobu za probu pokraj poznate londonske koncertne dvorane Wigmore Hall, mjesta za dokazivanje glazbenog umijeća koje su pohodili brojni glazbenici, pa tako i Jacqueline du Pré. "Glazbenici koji su trebali svirati tamo vježbali bi tamo gdje sam ja vježbala. Bila sam natopila gudalo kako bih mogla nečujno vježbati. Povremeno bih pokušala svirati bez namakanja gudala i kad god bih to napravila, ljudi bi se natiskali oko staklenog prozorčića sobe kako bi vidjeli kakva se to čudesa u njoj događaju", šaljivo će Watson. Paterson je rekao da je jednom došao na probu i da mu je Watson čim je ušao pokazala jagodice pune krvavih žuljeva i rekla: "Pogledaj što si mi napravio." Producentu to nije bilo drago, ali je bio impresioniran glumičinom predanošću.
Watson se nadovezala na tu anegdotu s vlastitom. "Suprug mi je dosta pomagao tijekom priprema, snimao me dok sviram i tako to. Jednom smo gledali snimku i bila mi je grozna, pa sam ga pitala, onako, iz očaja, kako ću ja na koncu to izvesti, a on mi je rekao, ‘zbog straha od jednoglasnog prijezira‘", rekla je.
Prijateljstvo s Jessie Buckley
Komentirajući popis renomiranih redatelja i redateljica s kojima je u karijeri surađivala, od Roberta Altmana preko Paula Thomasa Andersona do Stevenа Spielberga, glumica je rekla da je filmska industrija kriva što je tek nedavno imala priliku surađivati s redateljicom, kineskom autoricom Chloé Zhao. Watson je naglasila da je snimanje obiteljske drame „Hamnet”, priče o tome kako gubitak sina utječe na živote Agnes i Willliama Shakespearea, bilo duhovno iskustvo te da smatra kako je dobro što je tu priču režirala osoba koja ne potječe iz Engleske i ne osjeća teret tamošnje bogate literarne tradicije. Glumica je otkrila i da se ulozi u tom filmu veselila jer joj je ponudila priliku za ponovnu suradnju s bliskom prijateljicom Jessie Buckley, koju pritišće i mentorska i emotivna povezanost još od njezinih glumačkih početaka.
„Kad razgovaram s publikom, jedna od tema o kojima najradije govorim jest graditi odnose kroz rad. Ovdje sam zapravo bila jer me s Jessie Buckley veže odnos koji traje otkako je tek počinjala glumiti. Kada je dobila nagradu za nadolazeću glumačku zvijezdu, jedna od mogućnosti bila je da sama odabere mentora i odabrala je mene. Znamo se već godinama, a skupa smo radile i na ‘Černobilu‘. Kada je došao trenutak u kojem je morala proći kroz iznimno teške scene porođaja i gubitka djeteta, jednostavno je htjela da budem s njom u prostoriji. Mislim da je to bio velik dio razloga zašto sam bila ondje. Nemaju mnoge glumice priliku otići na tako mračno i zahtjevno mjesto i pritom uz sebe imati nekoga tko zna koliko to emotivno i fizički stoji. Imati uz sebe osobu koja vas drži i točno razumije što u tom trenutku činite vlastitom biću iznimno je velika stvar. Taj osjećaj dubokog razumijevanja i brige koja je potrebna da bi se netko sačuvao u takvoj situaciji nešto je što ovoj industriji prečesto nedostaje”, ispričala je Watson.
Smijeh prekinuo snimanje
Uslijedila su pitanja publike u kojima se Watson dotaknula kriterija pri odabiru uloga, društvenog angažmana u filmu, ali i nekih od najduhovitijih trenutaka u svojoj karijeri.
Odgovarajući na pitanje kako bira projekte, glumica je demistificirala percepciju da glumci imaju potpunu kontrolu nad svojom karijerom. „Glumci ne mogu imati fiksni plan. Naravno da možete odbiti ono što osjećate da nije za vas, ali to vam je poput stajališta za taksi. Kad dođete na čelo reda, morat ćete ući u taksi koji stigne – možda ne u prvi, ali u sljedeći sigurno, ako želite nastaviti raditi i prehranjivati obitelj. Ne možete biti toliko izbirljivi koliko ljudi misle”, objasnila je Watson, dodavši kako ju je debitantska uloga dugo držala u vrhu zanimljivih ponuda.
Na pitanje postoji li projekt koji smatra neopravdano zanemarenim, glumica se prvo našalila odgovorivši da su to „svi njezini filmovi”, a potom ponudila iskren uvid u narav filmske industrije. „Poslovni model filma u sebi nosi veliku dozu ludila. Ljudi ulože svoje srce, ljubav, talent i novac u nešto što potom tjedan dana stoji na polici, nitko to ne kupi i svi samo odšetaju. Nije li to potpuno suludo?”, zapitala se Watson, izdvojivši drame „Kao male stvari” s Cillianom Murphyjem te „Božja stvorenja” s Paulom Mescalom kao ostvarenja koja su zaslužila znatno veću pozornost izvan festivalskih krugova.
Posebno emotivan trenutak bio je odgovor palestinskoj filmašici koja ju je upitala za savjet mladim autorima iz ugroženih zajednica koji nemaju pristup prestižnim glumačkim institucijama i kazalištu. „Prvo što želim reći jest da Shakespeare pripada svima. On pripada Palestini jednako kao i bilo kome drugome. Mislim da je kamera u konačnici samo kamera i, ako ste otvoreni, ona će vas prepoznati. To je vaše najjače oružje – ili je to možda pogrešna riječ, ali Shakespeare je rekao da je zadatak glume iznijeti istinu pred prirodu. Izgradnja zajednice pune ljubavi, sastavljene od ljudi koji vole to što rade i spremni su na žrtvu, iznimno je moćna stvar. Ali znam da vam je teško i šaljem vam svu svoju ljubav”, poručila je glumica.
Na pitanje koja joj je uloga bila najzabavnija za snimanje, Watson se bez oklijevanja prisjetila suradnje s Adamom Sandlerom u kultnoj romantičnoj komediji „Pijani od ljubavi” Paula Thomasa Andersona. „Sjediti preko puta Adama Sandlera i pokušavati se ne nasmijati bilo je nešto najbolje na svijetu", rekla je glumica. "Sjećam se snimanja scene u kojoj Adamov lik doživi emotivni slom pred svojim šurjakom. On plače, nabraja sve užasne stvari koje mu se događaju i na kraju kaže da mu to govori jer je ovaj liječnik. Nastane kratka stanka, a šurjak mu odgovori da je on samo stomatolog. Nisu mogli izgovoriti te replike ma koliko su se trudili. Svi smo se toliko smijali da je snimanje prekinuto i sve su nas poslali kućama."
Govoreći o svojoj glumačkoj metodologiji, istaknula je lekciju koju je naučila u Royal Shakespeare Companyju od dramatičara Edwarda Bonda, koji ju je poučio da svaki scenarij ima svoju „središnju liniju” – temeljni DNK priče koji glumac mora pronaći prije nego što počne raditi na vlastitoj ulozi. Bond joj je to demonstrirao na primjeru drame u kojoj dvije majke u mrtvačnici identificiraju tijelo, a ključni je trenutak škripa kolica s tijelom u trenutku kada shvate da su mladići zamijenili jakne te da je poginuo sin druge majke. „Trebalo mi je dugo da shvatim zašto ta kolica škripe. A onda razmislite o toj dubini, o trenutku prije i poslije u kojem se sve promijenilo. Zvuk škripe kolica jest onaj zvuk koji će vas progoniti do kraja života. To je za mene bila iznimno duboka lekcija o tome kako vaša dužnost prvo pripada priči, pa tek onda vašim glumačkim ambicijama”, zaključila je Watson.
