Eva Lustigova imala je tremu prije prikazivanja 50-minutnog dokumentarca “Prisutnost Arnošta Lustiga” u kinu Europa, posvećenog njezinom ocu, velikom češkom književniku koji je umro 2011. nakon dugogodišnje borbe s Hodgkinsovom bolešću. Predstavljala ga je posvuda po svijetu, ali nikad u tako velikoj dvorani, pa treba shvatiti njezinu nervozu. Ipak, kad je rekla prisutnima “Morate znati da sam ja odrastala uz pjesme Tereze Kesovije, Vice Vukova i Ljupke Dimitrovske” i začula smijeh, opustila se i vrlo ležerno dovršila svoj uvodni proslov.
Romani o holokaustu
Naše pjevače nije spomenula tek iz kurtoazije. Kada su sovjetske trupe u ljeto 1968. ušle u Prag, Lustigova obitelj nalazila se u Italiji, našla je privremeni smještaj u katoličkom samostanu u Rimu, časnim sestrama nije smetalo što pomažu Židovima, a odatle su se zaputili u Izrael. Povratak kući nije dolazio u obzir, Lustig je još 1967. istupio iz čehoslovačke komunističke partije nakon izraelsko-arapskog rata, već tada je slovio kao disident i dojavili su mu da će ga odmah uhapsiti ukoliko se pojavi u Pragu.
Imao je nevjerojatan životopis. Kao tinejdžer preživio je tri koncentraciona logora, ponekad bi ga spasilo što je njemačkim vojnicima objašnjavao kako mu je ime i prezime paradoksalno, tko se još zove “Ernst Lustig”, tj. “ozbiljni veseli”, no kad je u oslobođenom Pragu pokušao objasniti svom profesoru kakve je sve strahote prošao, taj ga je pogladio po kosi u nevjerici, misleći da sve to izmišlja. Zato je i odlučio postati pisac, pa je uz svoj redovni novinarski posao počeo objavljivati pripovijetke i romane koji su imali samo jednu temu - holokaust. Brzo su ga zapazili, po njegovim knjigama snimljeni su sjajni filmovi “Transport iz raja” Zbyněka Brynycha i “Dijamanti noći” Jana Němeca, družio se s Milošem Formanom, Ivanom Passerom i Jiříjem Menzelom i smatran legitimnim predstavnikom češkog novog vala. Njegov najpoznatiji roman “Molitva za Katerinu Horowitzovou”, preveden i u nas, adaptiran je za hvaljenu tv dramu, nagrađivanu na europskim tv festivalima.
Poziv iz Jadran filma
Odlazak u Izrael nakon ljetovanja u Italiji za njega nije bio dobra opcija. Završili su u kibucu, gdje je imao radnu obavezu, i tek je na inzistiranje svoje supruge dobio malo vremena i za pisanje. Zadržao je kontakte s češkim filmašima, pa su mu u tamošnjem najvećem studiju Barrandov sredili kontakt sa zagrebačkim Jadran filmom, koji ga je početkom rujna 1969. pozvao kao pomoćnog scenarista na nekolicini njegovih projekata. “Stanovali smo u Dubravi, u neposrednoj blizini studija, tada nisam imala pojma da je to četvrt za siromašnije građane, nama je bilo prekrasno, šetali smo po Maksimiru, jeli kolače i ćevapčiće, slušali vaše šlagere, brzo sam naučila hrvatski i išla u školu, a moj brat je upisao Filozofski fakultet.” Jadran film nije trošio previše na svog scenarista, što su shvatili tek kasnije kada su Lustiga poslali u hotel u Makarskoj, kako bi pisao prvu verziju njihovog predstojećeg spektakla “Sutjeska”. Odjednom su bili okruženi luksuzom, ali od projekta nije bilo ništa, preuzele su ga druge kompanije, a njezin otac iskoristio je poziv na kongres pisaca u Iowi i ostao u Americi sve do pada komunizma. Tamo je povratio nekadašnju reputaciju, jednom je bio nominiran i za Pulitzerovu nagradu, predavao na sveučilištu u Washingtonu, a u Češku se definitivno vratio tek 2004., obasut najvišim državnim i kulturnim počastima.
Eva se u međuvremenu zaposlila u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, živjela između Ženeve i Praga, a 2006. počela snimati film o svom ocu, pune dvije i pol godine (“nisam htjela da to bude tipičan talking head dokumentarac”), da bi ga dovršila tek 2012., nakon njegove smrti. Film je izvrstan jer bez ikakve poze i patosa dočarava poznatog umjetnika, otkriva njegove malo poznate navike (“nije se mogao odvojiti od klasične pisaće mašine, nije htio čuti za električnu, a kamoli za kompjutor, zapravo, kad bih se prisjetila razdoblja dok sam živjela s njim, zvuk te mašine kasno u noći mi najviše nedostaje”.
‘Djevojka s ožiljkom’
Eva Lustigova rado bi završila projekt koji njezin otac nije uspio realizirati u Zagrebu. Tada je upoznao redatelja Branka Bauera, dvostrukog dobitnika Zlatne arene (“Ne okreći se sine”, “Licem u lice”), koji tih godina nije bio u osobitoj milosti, smatrali su ga staromodnim i otpisanim i neprekidno su mu odbijali projekte, ali je očito još uvijek znao što je dobra priča. Zainteresirao se za Lustigov kraći roman (ili dužu pripovijetku) “Djevojka s ožiljkom”, koji se odigrava za 2. svjetskog rata, a naslovna junakinja je nakon ubojstva roditelja smještena u internat, kako bi jednog dana poslužila za rasplod i zabavu vojnicima Trećeg Reicha. Igrom slučaja upoznaje mladića u uniformi koji je ne prepoznaje, ali koji je bio u stanu gdje su joj poginuli roditelji i sudjelovao u njihovoj likvidaciji. Čini se da će s njim imati prvo seksualno iskustvo, ali sve završava drukčije.
Lustig je bio šokiran kad je čuo da su Baueru odbili taj scenarij na hrvatskom filmskom fondu, rekao je, “pa kod vas je puno gore nego kod nas pod sovjetskom okupacijom”, no poslije je zaboravio na taj scenarij.
Njegova kći nije, našla je redatelja koji je zainteresiran za tekst i rado bi ga realizirala u češko-hrvatskoj koprodukciji, dakako, ukoliko se ostvare svi preduvjeti. Bilo bi nevjerojatno da joj taj pothvat uspije, i to 46 godina nakon što je izvorni scenarij napisan.