Projekcijom dvaju posljednjih filmova u konkurenciji u petak je završen natjecateljski dio 63. Berlinalea. Proglašenje nagrada predviđeno je za subotu navečer u dvorani Berlinale Palast, a mnogi ovdje procjenjuju kako je ovogodišnja konkurencija Berlina - premda po kvaliteti osrednja - ujedno i najizjednačenija zadnjih godina.
U ovom trenutku, barem šest filmova može se ravnopravno nadati Zlatnom medvjedu. Favoriti stranih novinara su čileanski film “Gloria” Sebastiána Lelia koji je dobio najveću ocjenu u tradicionalno referentnoj anketi časopisa Screen, te kazahstanski film “Lekcije iz harmonije” Emira Baigazina koji je prikazan pretposljednjeg dana i koji je onog časa kad se pojavio pomrsio a ma baš sve prognoze. Njemački kritičari jako zagovaraju film Iranca Jafara Panahija “Padre”, no dojma smo da bi Medvjed Panahiju bio više čin političke podrške uzapćenom režiseru nego pravedna filmska odluka.
Dvije dobre komedije
Ozbiljni pretendenti na nagrade su i dva dobra balkanska filma u verističko-neorealističkom stilu: “Epizoda u životu berača željeza” Danisa Tanovića i “Poza djeteta” Catalina Netzera. Naposljetku, tu je i francuski film “Camille Claudel, 1915” koji je - ponajprije zbog uporabe naturščika-duševnih bolesnika - ovdje oštro polarizirao komentatore, no na ruku mu ide reputacija režisera Dumonta, važnog režisera koji još nema glavnu nagradu A festivala.
Posljednjeg dana u konkurenciji su prikazane dvije komedije, obje dobre, obje iznimno simpatične, no ni jedna se ne čini kao kandidat za glavnu nagradu. Korejski film “Ničija kći Haewon” komedija je režisera Hong Sang-sooa, interesantnog i produktivnog filmaša kojeg se može opisati kao azijsku smjesu Rohmera i Woodyja Allena. Sang-sooov film priča je o mladoj studentici glume koja se nikako ne uspijeva iskobeljati iz socijalno neugodne ljubavničke veze sa svojim profesorom, ljubomornim, ali ujedno i kukavičkim režiserom. Sang-soo je režiser kojeg kamera puno ne zanima pa i ovaj film izgleda kao kućni video, no dobro je napisan, duhovit, karakterizacijski suptilan, glumački majstorski podigran, pa se ne bi iznenadio da dobije ovdje barem nagradu za scenarij.
Francuska ‘Kotlovina’
Posljednji film konkurencije “Elle s’en va” Francuskinje Emmanuelle Bercot svojevrsni je “one-woman-show” velike dive Catherine Deneuve. Ona u filmu glumi bivšu Miss Bretagne, ocvalo ljepoticu koja u primorskom mjestu s materom vodi riblji restoran koji grca u dugovima. U tim okolnostima, junakinja dobiva poziv od kćeri s kojom je u lošim odnosima, ali kojoj hitno treba “baka-servis” za čuvanje djeteta. Lik kojeg glumi Deneuve i njen dvanaestogodišnji unuk upuštaju se u automobilističko putovanje Francuskom koje se u jednom času od road-moviea pretvara u “Kotlovinu”: film o velikoj obiteljskoj gozbi. Kad Francuzi snimaju o tome kako Francuzi jedu, to nikad nije dosadno, jer je to kultura u kojoj je hrana bitan čin komuniciranja. Tako je i film Emmanuelle Bercot šarmantan komad francuskog građanskog mainstreama, dobar primjer one vrste filmova koju Francuzi rado i često i snimaju i gledaju, a koja pak u nas stigne rijetko, jer se ne uklapa ni u festivalski repertoar, ni u repertoar multipleksa.