PIŠE JURICA PAVIČIĆ

FESTIVAL U CANNESU: REZIME TJEDNA U KOJEM JE PRIKAZANO 10 FILMOVA Najviše pohvala za uradak prve crne redateljice koja je ušla u glavni program

Mati Diop, 37-godišnja Francuskinja senegalskog podrijetla, bavi se temom koja je zadnjih godina naširoko prisutna u medijima i na filmu - migrantima

Tijekom prvog canneskog tjedna prikazano je pola od filmova koji konkuriraju za nagrade - njih deset. Premda su prisutni ovdje uglavnom zadovoljni kvalitetom filmova, dojam je da se u natjecateljskom programu nije izdvojilo mnogo favorita.

U ovom trenutku, najbliži je tom statusu film “Bol i slava” Pedra Almodóvara. Almodóvarov film ovdje kritika jako hvali, publika ga voli, pa je nekako najbliži mogućoj nagradi. Kad je riječ o ostalim filmovima, zasad je najviše pohvala dobio film “Antlantique” koji potpisuje 37-godišnja francuska redateljica senegalskog podrijetla Mati Diop.

Diop je, inače, jedna od četiriju redateljica koje ove godine imaju film u canneskoj konkurenciji te prva crna redateljica u povijesti koja je ušla u glavni program. U Francuskoj je Diop kudikamo poznatija kao glumica, a nije zgorega spomenuti da joj je stric - Djibril Diop Mambéty - jedan od očeva utemeljitelja afričkog filma.

Oprečna optika

“Atlantique” se bavi temom koja je posljednjih godina naširoko prisutna u medijima i na filmu - migrantima. No, Diop je zahvaća iz oprečne optike: ne bavi se onima koji se žele domoći Europe, nego onima koje za sobom ostavljaju. Junakinja je Ada, cura iz senegalskog Dakra koju obitelj želi udati za bogatog skorojevića, a njoj je srce sklono lijepom građevinskom radniku Souleimanu. Souleiman kao bauštelac radi na zidanju raskošnog “dubaijevskog” tornja - simbola nove, poduzetne Afrike. Ali, poduzetnik koji diže toranj zapne s plaćama, pa se Souleiman bez najave i pozdrava ukrca na ilegalni brod za Europu.

72nd Cannes Film Festival - News conference for the film
REUTERS
Mati Diop
 

Do tog trenutka “Atlantique” se doima kao uobičajeni miks socijalne drame i romanse o zabranjenoj ljubavi. Ali - tada slijedi hororski obrat. U Dakru se počinju pojavljivati džinovi – zombijevske prikaze ženskog obličja s bijelim očima. Inspektor policije počinje istraživati seriju incidenata, a sve indicije vode k Souleimanu koji je, navodno, na moru. Ukratko - riječ je o zanimljivom žanrovskom miksu, a ono što je posebno zanimljivo je vrlo nekolonijalan prikaz urbane Afrike: Afrike koja i sama ima svoje klase, svoje tajkune, svoje nebodere, svoju supkulturnu scenu i svoju “izgubljenu generaciju” mladih bez posla.

Dok se film Mati Diop ovdje mahom svima svidio, to se ne može reći za drugi film žene redateljice prikazan u konkurenciji: “Little Joe” Austrijanke Jessice Hausner. “Little Joe” bavi se genetičarkom Alice (Emily Beecham) koja u institutu razvija posebnu, modificiranu sortu cvijeća koje će imati intenzivan miris. Miris tog cvijeta stimulirao bi hormon sreće. Alice je radoholičarka, potpuno obuzeta znanošću. Toliko je uvjerena da cvijet - kojem tepa “Little Joe” - čini dobro da jedan krišom donese kući. No, ispostavi se da ljudi koji su dulje izloženi polenu cvijeta počinju mijenjati ponašanje. Jedan od njih bit će i Alicein sin.

Razočarenja

Estetski vrlo lijep, vizualno cizeliran, “Little Joe” je stilska divota - no, iza te estetizacije ipak stoji pomalo predvidiv i shematičan zaplet sa shematičnim likom majke karijeristice koja je usput i “doktorica Frankenstein”: tvorac monstruma.

Među razočarenja natjecateljskog programa može se uvrstiti i jedini istočnoeuropski film koji je ove godine uvršten u “competition” - “La Gomera” rumunjskog redatelja Corneliuja Porumboiuja. Porumboiu je inače čedo Cannesa, proslavio se kad je upravo ovdje 2006. dobio nagradu za najboljeg debitanta za “12.08 istočno od Bukurešta”, a u Cannesu mu je prikazan i najbolji film “Policijski, pridjev” (2009). Nikad se, međutim, nije popeo do glavnog programa - do sada. Sad mu je to uspjelo, a razloge se može naći na uvodnoj špici “La Gomere” na kojoj je popisana dojmljiva niska francuskih i njemačkih koproducenata koji festivalu poput Cannesa otvaraju vrata. Paradoks je da se “velike lige” Porumboiu domogao s – uvjerljivo najgorim filmom do sada.

(Anti)junak Rumunjeva filma je policijski inspektor bukureštanskog odjela za narkotike Cristi (Vlad Ivanov). Ivanov je korumpiran i paralelno radi za velikog lokalnog dilera. Kako se obruč steže i Cristi postaje sumnjiv, mafijaši ga pozovu na kanarski otok Gomeru. Gomera je vulkanska hrid usred Atlantika na kojoj su starosjedioci razvili jezik zviždanja. Cristi ima naučiti taj jezik da bi mogao bez straha od prisluškivanja komunicirati sa svojom mafijaškom vezom- noirovskom ljepoticom Gildom (Catrinel Marlon). Iskreno - ništa od toga ne drži baš jako vodu. Kao žanrovski film, “Gomera” je puna nedosljednosti, nelogičnosti i rupa, a čitavoj digresiji s kanarskim otokom i zviždanjem u filmu se daje silna važnost, premda je posve nebitna za zaplet. Čovjek se ne može oteti dojmu da je cijeli smisao te epizode bio više turistički nego scenaristički.

Filmove u konkurenciji prikazane preko vikenda zaključio je još jedan gangsterski triler, no ovaj - srećom - puno bolji. Riječ je o kineskom filmu “Jezero divlje guske” redatelja Diao Yinana. “Jezero divlje guske” je tipski, ortodoksni noir sa svim sastavnicama žanra - sve je tu, i bivši robijaš i fatalna žena i deziluzionirani policajac. Sve to Yinan je sjajno prilagodio ambijentu Kine divljeg, mladog kapitalizma. Film je pulpovski pun obrata, prevara i lažnih identiteta, ima sjajnu atmosferu i režiran je prvorazredno.

Islandski film

Ni prvi ni posljednji put se dogodilo da su u Cannesu zapravo najbolji filmovi oni izvan glavnog programa. I ovaj put je tako, a od mnogih ima smisla spomenuti barem dva. “Bijela, bijela noć” izvanredni je film islandskog redatelja Hlynura Palmarssona. Film se bavi udovcem policajcem kojemu je žena stradala u prometnoj nesreći. Drugi izvanredan film prikazan je u popratnom programu Dvotjedan redatelja, a autor mu je američki redatelj ruskog podrijetla Kiril Mikhanovsky. Film “Give Me Liberty” bavi se mladim ruskim imigrantom koji radi kao vozač sanitetskog kombija u Milwaukeeju, a tijekom jednog ludog dana zadese ga ruski sprovod, buna u crnačkom kvartu i mamin kućni koncert. Film je furiozna komedija s puno sjetnih primjesa, a osobito je užitak gledati sjajan kast invalida koje glume doista uzete osobe. “Give Me Liberty” velika je himna životu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. prosinac 2020 00:04