Kad nakon 24 godine zatvora nekadašnja članica napuljske mafijaške organizacije Camorre izađe na slobodu - kako izgleda taj svijet vani i kako izgleda njezin unutarnji svijet? Koliko ta dva svijeta korespondiraju, može li žena koje je nekad bila desna ruka šefa poznate mafijaške organizacije postati baka, opet biti majka, supruga, funkcionirati u tom svijetu kojega davno ili nikada nije posve bila dijelom?
O tome pripovijeda film “Kći Camorre” slovenskog autora Siniše Gačića, kojega će ovdašnja publika premijerno gledati na ZagrebDoxu.
Priča je to o Cristini Pinto, prvoj ženi među ubojicama Camorre kojoj je potezanje oružja išlo laganije negoli razvlačenje tijesta za paštu. Cristina sada želi biti baka, zbližiti se s unucima, pokušava provesti vrijeme s djecom, dati im nježnost na koju ni sama nije naučena. Pokušava se zbližiti s kćeri koja je odrasla za vrijeme njezine robije. Brine se o partneru koji se razbolijeva.
Gačić je film radio četiri godine, puno je vremena proveo, u raznim situacijama bio s Pinto. Prve su scene zabilježene za njezina izlaska iz zatvora. Iako nakon 24 godine zatvora nije znala u koje će je točno doba taj dan pustiti na slobodu, kamera je tamo, Gačić i ekipa filma čekali su je prije praskozorja. Cristina je kaznu služila svega dvadesetak minuta od kuće.
Kodeks šutnje
Otkud ideja za film? “Scenaristica filma Anka Pirš nekad je živjela u Pozzuoli, mjestu od svega nekoliko tisuća stanovnika, predgrađu Napulja. Cristina Pinto posljednjih je godina zatvora bila u poluotvorenom sustavu, preko dana je odlazila u mjesto raditi, konobarila je u jednom baru. Tako su se Anka i Cristina srele”, pripovijeda autor filma.
Kako je Gačić dobio pristup Cristini Pinto, gdje je njezin motiv da ispriča svoju priču?
“Mario Perella, njezin nekadašnji šef i šef mafije, napisao je knjigu, ispričao svoju priču. Ona mu je bila desna ruka, stalno uz njega, bila je njegovo osiguranje. Najčešće takvi ljudi pored sebe imaju dvoje, desnu i lijevu ruku, Cristina je bila njemu iznimno bitan čovjek, spremna umrijeti za klan i gazdu”, objašnjava Gačić.
No, Cristina je rijetka među uhićenim mafijašima koja poštuje omertu - mafijaški kodeks šutnje i časti, to da se strancima i policiji ne otkriva nikoga i ništa, ponašanje koje podrazumijeva ignoriranje i izbjegavanje miješanja u nezakonite poslove drugih. “Gleda svoja posla, a na suradnju s policijom ne pristaje. Mario Perella i još nekolicina nekadašnjih članova Camorre su je izdali, zato je i dobila toliko dugu robiju. Perella i ostali pokajnici žive zaštićenog, promijenjenog identiteta, tretira ih se kao skrivene svjedoke, nitko ne zna gdje su. Mislim da je baš Perellina knjiga Cristinu potaknula da surađuje sa mnom, da pristane na film. Jer, ako je Perella ispričao svoju priču, razmišljala je, evo, ona će sad ispričati svoju, na filmu.”
Na pitanje bi li što mijenjala u svojem životu, da može krenuti iznova, ispočetka, bi li napravila drugačije Cristina kaže - ne.
U vlastitim očima ona je ispravna. “Vjeruje da nikad nije povrijedila ili ubila nevina čovjeka. Jer, i u toj njihovoj igri u Napulju, iako mafijaškoj, postoje jasna pravila. Pa, kad kreneš u to, znaš pravila i kazne za nepoštivanje tih pravila. Ako, hipotetički govoreći, prodaješ hašiš u kvartu koji nije tvoj teritorij, ode ti koljeno.
Pa, ako je ona takvom pucala u koljeno nije ona kriva, već onaj tko je prodavao hašiš u kvartu koji nije pod njegovim okriljem.”
Pinto vjeruje da je ona ispravan čovjek, savjest je ne muči.
“Voli se pohvaliti da je jednom dobila zadatak da puca, zastraši jednu ženu, ali je to odbila jer se na žene i djecu ne puca”, primjećuje Gačić.
I doista, u prvim godinama žene nisu bile dio Camorre, no poslije je to bilo posve drugačije. Njezin svijet je, kad je riječ o kriminalu, vrlo specifično obojen, uvjetovan mjestom i obitelji u kojoj je odrasla.
“Ona i danas vjeruje u romantiziranu verziju mafije u kojoj se ne puca u žene i djecu. Premda, takva Camorra više ne postoji. Ta priča se promijenila 1990-ih.
Mafija je posvuda
Teško tamo nađeš čovjeka koji će ti pričati kako mu je žao da je u mladosti bio u mafiji, jer je to tamo i danas isto, mafija je posvuda”, kaže Gačić, koji se i prije zanimao za organizirani kriminal. Nekad je radio kao novinar slovenske nacionalne televizije, snimio je više dokumentarnih filmova, za prvi dugometražni dokumentarac “Borba za” primio je Grand prix za najbolji film na Festivalu slovenskog filma 2014.
“Krajem 1990-ih sam često išao u Beograd, tamo je bio kriminalni milje koji sam pratio. Pa kad sam došao u Napulj, gotovo da sam se među tim bivšim mafijašima osjećao domaće, jer nije to mafija kakvu vidiš u “Kumu”, sicilijanskog tipa.
Nisam vidio velike razlike između tih kriminalaca u Italiji i kriminalaca krajem 1990-ih u Zemunu ili Ljubljani, to su kriminalci koji nisu puno obrazovani. Da sam radio priču o sicilijanskoj mafiji bilo bi drugačije, jer oni su inteligentniji, obrazovaniji, drugačiji, a ovo su mafijaši u Puntu, u trenirci, s ulice. K’o balkanska mafija. Sve mi je to bilo domaće. Nema velike razlike između prodaje marihuane na ulici u Beogradu, Ljubljani ili u Napulju.”
Pinto, pokazuje Gačić u filmu, spava ispod Isusove slike, moli se svetom Franji… kršćanska ikonografija i katoličanstvo sastavni su dio njezina života. “Svi oni tamo nose križ na lančiću, idu u crkvu, nedjeljom se misa u njihovom mjestu prenosi preko zvučnika, na van su svi dobri, kao vjeruju u ono ‘ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi’.”
I katoličanstvo i kriminal u tom svijetu u kojem je Cristina rođena i odrasla gotovo da se primaju sa sekundarnom socijalizacijom za djetinjstva. “Kriminal je dio Cristinina habitata, ako si ti rođen u Napulju, kažu da većina ima barem jednog rođaka u zatvoru ili u kućnom pritvoru, to je tamo gotovo ‘tradicija’. Ona se našla u tom miljeu, odrasla tamo, formirala, da smo se i mi našli tamo, rodili i rasli gdje i Cristina, imali bismo daleko veće šanse negoli rastući u Ljubljani ili u Zagrebu da postanemo dio tog miljea.
Krug nasilja
Ja njezinu formaciju i život vidim kao krug nasilja. Brat joj je umro od predoziranja heroinom kad je njoj bilo 16 ili 17. Mama je također odsjedila neko vrijeme u zatvoru. Mlađi brat još je za vrijeme snimanja filma bio u kućnom pritvoru. Cijeloj toj obitelji posve je razumljivo biti dijelom kriminalnog miljea, među njima se to uopće ne problematizira.
Jer, Cristina je sa 16 godina ispred svoje kuće držala kvart, imala je dva dečka koja su danju za nju prodavali hašiš, i to je za nju bio već veliki novac. Dogodilo se da je šef mafije baš svraćao u njezin blok kod nekog prijatelja, vidio je kako ona to dobro radi, pa ju je involvirao u viši krug tog velikog klana …
Bila je čista, pouzdana, nije se drogirala, pila, mogao je imati povjerenja u nju, tako ju je uzeo pod svoje”, kontekstualizira Gačić glavnu junakinju njegova filma pa zaključuje:
“Mislim da je Cristina dobra žena, žrtva okoline u kojoj je odrastala. Bila je i kod mene u Ljubljani, dao sam joj moje dvogodišnje dijete u ruke, da se igraju i druže. Ona danas više nije agresivna, kaže da je puno toga napravila, ali za sve je platila s te 24 godine zatvora. U Napulju je prodavati hašiš kao da kod nas prodaješ jaja. Odbija ponovno biti dio toga. Iako ne osuđuje ono što je radila, ne želi se vratiti. Za život pokušava zaraditi ribarenjem, premda to tamo nije ženski posao.”