Film "Sirat" francusko-španjolskog redatelja Olivera Laxea se u svibnju prošle godine pretvorio u jednu od većih senzacija Canneskog festivala. Nakon premijere film je dočekan s ushitom većeg dijela kritike, uspoređivali su ga s Antonionijem i Lynchom, a žiri mu je na koncu dao drugu festivalsku nagradu. Vaš kritičar stoga ovaj put mora iznijeti mišljenje koje je manjinsko: "Sirat" mi je, naime, grozan.
Junak Laxeovog filma je otac (Sergi Lopez) kojem je odrasla kći nestala nakon festivala elektronske glazbe u Maroku. Otac s mlađim sinom stoga luta Marokom, traži je od ravea do ravea te putem naiđe na neobičnu družbu sredovječnih alternativaca koje glume živopisni naturščici. Tako to ide sve dok i on i oni ne završe u nekoj nedefiniranoj ratnoj zoni punoj - minskih polja.
Oliver Laxe nije dosad bio nezanimljiv redatelj. Volio sam njegov prethodni film, dramu o piromaniji "Kako gori" snimljenu na galješkom jeziku (i dostupnu na HBO-u). Ali, ako se mene pita, "Sirat" je primjer pozerske papazjanije. Uvodni motiv nestale kćeri na pola filma se potpuno izgubi. Laxeovi naturščici pred kamerom su zanimljivi, no redatelj im daje da glume teške scene tuge, zdvajanja i bijesa, pa na vidjelo samo izađe da nemaju pojma glumiti. Cijeli drugi dio filma je umobolija koja se nije sastala s mozgom. Jedino što u filmu vrijedi je vrsni katalonsko-francuski glumac Sergi Lopez, no ni njegov šarm ne može izvući ovu posvemašnju besmislicu.
SIRAT (Španjolska 2025.), film ceste, režija: Oliver Laxe, uloge: Sergi Lopez, Bruno Nuñez Arjona, kina
Ocjena: 1 i pol
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....