Svima dobro poznata Paulina P. stiže na filmsko platno. Dugometražni film "Dnevnik Pauline P.", nastao na istoimenoj knjizi književnice Sanje Polak okuplja poznata glumačka imena poput Judite Franković Brdar, Igora Kovača te Borka Perića, a na samo čelo zasjeda djevojčica Katja Matković. O filmu kojeg ćemo u kinu moći gledati od 23. ožujka, razgovarali smo s redateljem Nevenom Hitrecom.
Kako je došlo do odluke da snimite film o ovoj voljenoj dječjoj knjizi? Zašto baš dječji film, zašto baš Dnevnik Pauline P.?
Incijativa je krenula od producenta Jure Bušića koji je razgovarao sa autoricom knjige Sanjom Polak i dogovorio prava na ekranizaciju knjige. S moje strane, leži mi redateljski rad s djecom. U mom predzadnjem filmu "Snivaj, zlato moje" glavni likovi su troje 10-godišnjaka pa sam se tada prekalio u radu sa djecom, a Bušić je producirao i moj dugometražni dokumentarni film "Povuci potegni" koji prati napore jedne djevojčice i njenih roditelja da svladaju zakučasto gradivo trećeg razreda osnovne škole. Stoga je ovo i prirodni nastavak jedne suradnje, ali i kreativne preokupacije, volim dječji svijet koji je, mislim, od tzv. odraslog svijeta izravniji i ispravniji u emocijama i akcijama.
Kakav je bio proces pronalaska glumice koja igra naslovnu ulogu, kao i drugih dječjih glumaca?
"Dnevnik Pauline P." bio je na razvoju scenarija na HAVC-u već davne 2013. godine. Dakle, prošlo je dugih 10 godina do realizacije. Većina glumaca u mom filmu tada se tek rodila. I to je specifičnost filmova za djecu. Ne možete izabrati dječje glumce puno ranije, morate ciljati baš tu godinu u kojoj ćete snimati film. Djeca se nevjerojatno brzo razvijaju, i mentalno i fizički, promjene se mogu pratiti iz mjeseca u mjesec. I još je bila korona. Tako da je prvi krug izbor djece napravljen većinom on-line, uz pomoć Sare Hribar koja je sve organizirala. Potraga je trajala više od 6 mjeseci, u nekoliko krugova, od 300 –tinjak djece u prvom krugu, do dvadesetak u završnom. Sa video snimanjima, audicijama uživo i probama.
Kako je raditi s dječjim glumcima? Po čemu se rad s mladima razlikuje od rada s odraslim glumcima?
Svi glumci u svoje uloge ugrađuju i djelić svog karaktera. Kod djece to je presudno. Nema kalkulacije. Oni moraju biti karakterno vrlo bliski likovima koje glume. Onda se lakše igraju sa svojim ulogama, a i gledatelji imaju jak dojam autentičnosti i spontanosti glume. Što im osobno više pružate, to ćete više dobiti zauzvrat. To je pitanje velikog povjerenja. Ali slično je s "odraslima". Judita Franković Brdar kao mama, Igor Kovač kao tata i Borko Perić kao Paulinin učitelj moraju u sebi imati izraženu tu djetinju crtu, tu radost igranja, inače ne bi bili tako dobri glumci.
Možete li podijeliti neku anegdotu sa snimanja filma, sa seta? Neki zabavni moment ili nešto dirljivo što Vam je ostalo u pamćenju.
Možda sam zadnji dan snimanja. Djevojčici Katji Matković koja glumi Paulinu P. bila je velika želja imati tablet. Znali smo da će od svog honorara htjeti prvo to kupiti. Producent je kupio tablet, a dobila ga je ispred cijele ekipe i nakon tradicionalog zalijevanja vodom, kao na vaterpolu, samo ovaj put zbog debitiranja na filmu. Rasplakala se od radosti zbog poklona, ali i zato jer je bio kraj jednog intenzivnog kreativnog perioda u kojem je dala sve od sebe, i taj izljev emocija neću zaboraviti cijeli život.
Koji su bili najveći izazovi pri snimanju i/ili produkciji filma?
Svaki korak u stvaranju filma je izazov. Spomenuo sam 10 godina koliko je film nastajao. To je predug termin, nadam se da se slažete. Budžet filma je isto izazov. Ne zaboravite da se ova vrsta komercijalnog filma uspoređuje i mora nositi sa konkurencijom puno bogatijih europskih produkcija, o američkim da ne govorim. U ovom filmu više je od 60 uloga, dvadesetak dječjih uloga, na desetke lokacija, scenografskih adaptacija, šivanih kostima, originalne šminke, animiranih dijelova i specijalnih efekata. Zaboravio sam spomenuti i jednog psa, zapravo četiri psa koji su glumili jednog koji raste. Pa najtoplije ljeto u Zagrebu, sa 45 stupnjeva na asfaltu. Kada sada gledam unatrag, bilo je zbilja hrabro upustiti se u takav projekt u hrvatskim uvjetima.
Kakva je bila Vaša suradnja s autoricom knjige Sanjom Polak?
Odlična. Sanja Polak je inteligentna, empatična i direktna osoba. Rekla mi je da imam otvorene ruke u biranju motiva i koncepciji filma. I da je svjesna da je pisanje jedna vrsta autorskog izražavanja, a film sasvim druga. Dora Delbianco kao scenaristica i Ivan Turković Krnjak kao koscenarist filma napisali su scenaristički predložak koji je zadržao glavne odnose i motive iz knjige, ali su napravili i kreativne pomake prema autentičnom audio-vizualnom djelu.
Dnevnik Pauline P. originalno je objavljen prije dvadesetak godina. Koliko je literarni predložak relevantan i danas, a u kojoj mjeri i u kojem vidu je scenarij trebalo prilagoditi kako bi rezonirao s današnjim školarcima? Koliko su njihovi životi i problemi različiti, a koliko isti kao nekad?
Osnovne stvari su univerzalne. Obitelj, u ovom slučaju odnos mame, tate i Pauline. Škola. Prijatelji i prve simpatije i, ponekad, antipatije. Novi učitelj sa svojim posebnim pedagoškim angažmanom. I važan motiv dječje mašte, koji je iznimno jak kod Pauline. Vremena se mijenjaju ali mislim da obitelj, ljubav i maštu ništa ne može nadomjestiti. To nam svima treba, i to tijekom cijelog života, ne samo u djetinjstvu.
Koji dječji filmovi su Vam poslužili kao inspiracija pri radu na ovome filmu i zašto? Koje filmove posebno cijenite u tome žanru?
Inspiracija nije došla samo od igranog filma. Volim E.T.-ja, Gooniese, Zathuru, odlične američke filmove za djecu, neusporedivi strip "Peanutsi", ali volim čitati i hrvatske knjige za djecu /u filmu je u jednoj sceni glavni motiv knjiga "Eko Eko" Hrvoja Hitreca/, Zagrebačku školu animiranog filma i stripaše i karikaturiste poput Ivice Bednjanca, Srećka Puntarića, Darka Kreča. Nadam se da će gledatelji osjetiti tu zaigranost, humanost i zdravi humor koji izvire iz cjeline. Jer ovo je film rađen s namjerom da se čovjek osjeća bolje, da se napuni pozitivnom energijom i konstruktivnim mislima.
Film sadrži elemente fantastike, a dijelovi su animirani. Jesu li ti odabiri u službi prikaza dječje mašte i kreativnosti te prikaza jedinstvene dječje perspektive?
Najbolje je pogledati film. U njemu je prisutna cijela paleta raznih stilizacijskih pristupa kojima je glavni cilj stvoriti svijet Pauline P., igrati se sa svim mogućnostima audio vizualnog izraza unutarnjeg svijeta jedne 10 godišnjakinje. Znači raznolikim sredstvima doći do istog cilja.
Na koje aspekte filma ste najponosniji? Po čemu se ovaj film ističe?
Da bi film u konačnici izgledao kako sada izgleda u njega su svoj talent i trud morali ugraditi brojni kreativci i filmski radnici. Njih više od dvije stotine. Velika je stvar što se ovaj film po izgledu može komparirati sa europskom konkurencijom. Na to sam iznimno ponosan. U našim uvjetima napraviti ovakav film zbilja je pothvat.
Moram istaknuti i glumce, i velike i male, /ne po talentu, nego po godinama/ jer bez njih je scenarij samo mrtvo slovo na papiru. Oživjeli su veliku paletu likova koje će, nadam se, djeca zapamtiti i voljeti.
Koji su Vaši ciljevi vezani za film? Čemu se nadate?
Da će što više ljudi uživati u filmu. Da će djeci biti zabavan, a da će odrasli pronaći neki djelić, osjećaj, energiju koja će ih vratiti u njihovo djetinjstvo, u percepciju svijeta koji ne mora uvijek biti smrtno ozbiljan, nego uz sve životne probleme i opuštajuć i vedar.