Početkom dvijetisućitih u njemačkom se filmu pojavila skupina autora koju su kritičari skupno nazvali "berlinska škola". Jedan od njih iskočio je kao možda najzanimljiviji: ime mu je Christian Petzold. U filmovima kao što su "Wolfsburg" (2003.), "Yella" (2007.) ili "Jerichow" (2008.) Petzold se bavio temama izglobljenosti i samoće i likovima mladih neuklopljenih u društvo. Istodobno, njegovi su filmovi rafinirano analizirali njemački kapitalizam. Najbolji Petzoldovi filmovi preskočili su hrvatska kina. Posljednjih godina, srećom, njegovi se naslovi ipak distribuiraju, pa to vrijedi i za najnoviji, "Crveno nebo". To je dobra vijest. Ona manje dobra je da "Crveno nebo" ne spada u najbolje redateljeve radove. Film prati dvojicu umjetnika koji odlaze u ladanjsku kuću uz Baltik. Tamo zateknu Nadju (Beer) koja također provodi ljeta u kući. Pisac Leon (Schubert) erotski se zainteresira za Nadju, ali ga ubije u pojam kad ona sasiječe njegov tek dovršeni rukopis. Dok traju sitne trzavice, prema kući se širi prijeteći šumski požar.
"Crveno nebo" ima nešto od Rohmerovih ladanjskih filmova. No, Petzoldu je ipak nedostajalo Rohmerove suptilnosti, a metafora požara, premda intrigantna, nikad ne klikne s ostatkom filma. "Rote Himmel" svejedno vrijedi gledati (ako ništa drugo) kao uvod u inače vrsnog redatelja. q Jurica Pavičić