Točno znam kad sam prvi put gledao “Ralje”, u veljači 1976. na beogradskom FEST-u. Ta je najpopularnija filmska revija u bivšoj Jugoslaviji bila čudan hibrid holivudskih hitova i art filmova, a čim ste kao distributer imali na plakatu nekog svog aduta etiketu FEST-a, dobar promet u kinima bio je zajamčen. Ako ste otkupili film za distribuciju nešto ranije, niste ga odmah gurali pred publiku, nego biste ponekad pričekali i nekoliko mjeseci da biste dobio FEST-ov certifikat.
Nije to bilo današnje globalno tržište, na kojem filmovi u pojedinim zemljama imaju premijeru čak i nešto prije Amerike, kasnilo se i godinama prije nego što biste vidjeli što Hollywood ima ponuditi. “Ralje” su dobile odobrenje za prikazivanje, neposredno uoči FEST-a, a sarajevska Kinema, čiji je savjetnik za repertoar imao najviše sreće da film rezervira na vrijeme, mjesecima prije nego što je uopće postao fenomen, platila je za njega najvišu cijenu (oko 40.000 dolara), koju su jugoslavenski propisi dozvoljavali.
Manje zbilja nije moglo. Film je stigao u američka kina u lipnju 1975. i odmah napravio pravi rusvaj. Ništa čudno jer je reklamna kampanja koštala dva milijuna dolara (u pitanju su cijene bez uračunate inflacije, danas bi to bile puno veće brojke), što je tada bio presedan, uostalom ukupni budžet filma iznosio je 9 milijuna, dok je samo na televizijske najave - koje su golicale javnost punih mjesec dana na svim dostupnim kanalima - uloženo 700.000. Bio je to prvi moderni holivudski blockbuster, imao je jednostavan koncept, tj. eksploatirao je strah od morskih pasa, zaglušujuću promociju, a nije se prodavao samo film nego i broširano izdanje knjige Petera Benchleyja, koja je već godinu prije u tvrdim koricama postala nacionalni bestseler, knjiga o snimanju filma, gomile igračaka i još koješta. “Ralje” su u trenu postale najkomercijalniji hit svih vremena, ali su na tom postolju uživale samo dvije i pol godine, prije no što su ih detronizirali “Ratovi zvijezda”.
Napetost iščekivanja
Novinarska projekcija ne FEST-u bila je organizirana kasno uvečer, valjda da bi se stvorila mistika oko najiščekivanijeg naslova te godine. Sala je bila krcata, sjedilo se i po podu, a početak je opravdao očekivanja: scena u kojoj zgodna plavuša ( Susan Backlinie inače nije profesionalna glumica, nego trenerica životinja) gola uranja u more a kadrovi odozgo, iz dubine mora - u kojima se vide samo njezine noge, praćeni prijetećom glazbenom temom Johna Williamsa - najavljivali su da će se dogoditi nešto strašno, što se pokazalo točnim. Djevojka se najprije trznula u šoku, zatim ju je neka nevidljiva sila počela vući po vodi, da bi zatim nestala s površine. Ništa zapravo niste vidjeli, ali su vas dobro uzdrmali. Pomislio sam u sebi, ovaj Steven Spielberg zna režirati, u što dotad baš nisam bio siguran. FEST je prikazao oba njegova dotadašnja filma, zanimljiv minimalistički triler “Dvoboj” i pretencioznu akcijsku dramu “Sugarland Express”, međutim u odnosu na Francisa Forda Coppolu i Williama Friedkina Spielberg se dotad doimao kao druga liga.
Redatelj odbio Hestona
Nakon uvodne scene u “Raljama” s olakšanjem ste dočekali da se radnja premjesti na kopno, u gradić u kojem je zakon i red čuvao Roy Scheider, ali su se noćni pohodi nevidljivog čudovišta i dalje nastavili. Posebno je jeziva bila scena u kojoj u potopljenoj brodici otkrivamo odgrizenu ljudsku glavu, što je bilo dostatno da se dvorana u kojoj sam se nalazio naelektrizira. Scheideru su se priključili oceanograf Richard Dreyfuss i lovac na morske pse Robert Shaw, a glavnog junaka, tj. golemu bijelu psinu, prvi put smo vidjeli kada su se njih trojca otisnuli na more kako bi ga uhvatili i prekinuli taj krvavi pohod. Tu ste dobili dodatnu potvrdu kako je Spielberg mudar filmaš. Tijekom priprema Charlton Heston je bio zainteresiran za ulogu policajca, no redatelj ga je odbio jer je slutio da bi njegova karizma predstavljala gledatelju preveliki oslonac, uljuljkala bi ga da će naposljetku sve dobro završiti. S glumcima kao što su Scheider (dotad smo ga gledali samo kao drugu violinu u “Francuskoj vezi”, uz Genea Hackmana kao zvijezdu), početnik Dreyfuss i ekscentrični Shaw i vi ste se zatekli bez iakve obrane na otvorenom moru a golema psina vrebala je i vas.
“Ralje” su ubrzo potom krenule u naša kina, bile su jedan od dva najgledanija filma te sezone, ali u Zagrebu ih je temeljito potukao južnoafrički dokumentarac o životinjama “Ta divna stvorenja”, s hrvatskom sinkronizacijom Relje Bašića: skupio je 200.000 gledatelja, a “Ralje” upola manje. Ipak, ostavile su popriličan utjecaj. Malo je tko te godine uranjao u more bez neugodnog osjećaja da tu negdje u dubinama vreba nekakva neman koja samo čeka pravi priliku da vas ščepa za nogu.
Spielberg je tu jezu virtuozno dočarao filmskim jezikom: i dotad je bilo filmova o morskim psima, ali nijedan nije na ovaj način osupnuo gledatelje. Kada je kompanija Universal svoj megahit pokušala pretvoriti u franšizu, pokazala su se ograničenja tog koncepta: jednom možete nasamariti publiku, ali nekoliko puta zaredom baš i ne. “Ralje” su bile film za jednokratnu upotrebu, istina, dugovječnu jer je to ostvarenje koje će vas i danas prikovati za kućno kino ili televizijski program, no franšiza podrazumijeva iste junake koji neprestano ulijeću u nove i još efektnije pustolovine, a svi su glavni glumci odbili nastupiti u nastavcima. Naravno da su se i prihodi rapidno smanjivali, pa se nakon blijede “četvorke” odustalo od serijala.
Manipulacija emocijama
Morske nemani su se zato preselile na popularno-znanstvene TV kanale, Discovery Channel je ne tako davno zabilježio rekordnu gledanost programom “Tjedan morskih pasa” s intrigantnim dokumentarcim a o ljudima koji ih proučavaju ili su preživjeli njihove napade, a kanal SyFy postigao je jedan od najvećih uspjeha trash zafrkancijom “Sharknado” u kojem se na stotine morskih pasa uhvati u tornado i počne padati po Los Angelesu. U nastavku se to dogodilo i New Yorku, a “trojka” je već prestala bilo koga zanimati. Dva najbolja filma o morskim psima snimljena proteklog desetljeća su niskobudžetni “Otvoreno more” Chrisa Kentisa i sjajni “Greben” talentiranog australskog filmaša Andrewa Trauckog: oba su još možda dostupna u ponekoj od preostalih domaćih videoteka.
Spielberg je u “Raljama” pokazao da je majstor manipulacije emocijama gledatelja. Ambicije su mu kasnije postale sve raznovrsnije, “Jurski park” je bio najbliži onome što je postigao “Raljama”, no dokazao se i u pustolovnim igrarijama ( “Indiana Jones”), svim vrstama SF-a (“Bliski susreti treće vrste”, “E.T.”), ali i krajnje ozbiljnim dramama (“Schindlerova lista”, “Lincoln” i dr.). “Ralje” su u odnosu na sve ono što je kasnije napravio čisti film i vjerojatno je u tome njihova vječna magija, nimalo oslabljena i na njihov četrdeseti rođendan.