Na Trećem programu HRT-a, uglavnom posvećenom kulturi, emitira se nekoliko ciklusa na koje su vas sigurno upozorili poklonici art filmova, ponajprije odabir iz opusa redatelja Louisa Mallea i Michaela Hanekea.
Ipak, ljubitelji malo bizarnijih atrakcija prošlog su ponedjeljka došli na svoje kad je počeo ciklus Lucia Fulcija, filmom krajnje bizarna naslova “Gušter u ženskoj koži” (1972) s Florindom Bolkan, Jeanom Sorelom i Stanleyjem Bakerom. Ukoliko se svijet filma za vas kreće u rasponu od Mallea do Hanekea, nema šanse da ste čuli za njega (iako Hanecke ima s njim dosta zajedničkog), ali ukoliko ste ikad uronili u svijet “giallo” žanra (“giallo” označava žuto, a to je boja koja je karakteristična za talijanske jeftine paperback žanrovske tiskotine, najčešće krimiće, trilere i horore), Fulci je za vas netko iz panteona strave, uostalom, ne zovu ga bez razloga “Kumom grozota”, “Majstorom horora” ili “Kraljem špageti krvoprolića”. Danas više nije živ, umro je još 1996., ali sudeći po internetu, njegova reputacija neprestano raste. Fulcijevi obožavatelji natječu se u sastavljanju top lista njegovih horora, poredak je rijetko kad isti, a nije to baš ni lak zadatak. “Maestro” je, naime, u karijeri snimio 60 kino, tv i video filmova, u prosjeku dva-tri naslova godišnje, žanrovski krajnje različitih, od kojih horori čine tek jednu trećinu. Počeo je kao scenarist i pisac sinopsisa, vrlo često je radio za komičara Tota, pa je s njim režirao i prvi film, davne 1960., koji se zvao “Lopovi”, da bi potom uslijedili potpuno različiti “Momci džuboksa” i “Urlatori”, s još mladim Adrianom Celentanom, Minom i Fredom Buscaglioneom, dok se u prvom od njih pojavljuje nepotpisana Ornela Vanoni u ulozi konobarice.
Prekretnica u karijeri
Sudeći po ovakvom uvodu u njegovu karijeru, reklo bi se da je u pitanju nekakav štancer i zafrkant, međutim, Fulci je studirao medicinu, pisao kritike o umjetnosti i bio vrlo blizak talijanskoj komunističkoj partiji. Poslije je jetko komentirao da je najgore kritike dobio upravo u ljevičarskim novinama. Šezdesetih kao da nije birao što snima, nisu mu bili mrski ni špageti vesterni, čak je snimio jedan s Francom Nerom iste 1966. kad je nastao “Django” Sergia Corbuccija, omiljeni film Quentina Tarantina, međutim, ozbiljna mu karijera počinje 1969., kad je nastao njegov prvi “giallo” “Jedna na drugoj” (naši su distributeri rijetko kupovali njegove filmove, ipak taj im se dopao, ali je dobio mlaki naslov “Jedna žena je nestala”), eksterijeri su snimljeni u San Franciscu i ima izvjesnih dodirnih točaka s Hitchcockovom “Vrtoglavicom”. Kako je komercijalno jako dobro prošao, Fulci je mogao birati svoj naredni film i odlučio se za “Beatrice Cenci”, često ekraniziranu, autentičnu priču o mladoj plemkinji s kraja 16. stoljeća koja je u dogovoru s ljubavnikom i obitelji ubila nasilnog oca i završila na stratištu. O njoj su skladane i tri opere, Shelley joj je posvetio dramu u stihovima, Alberto Moravia kazališni komad, ali to sve nije bilo dovoljno crkvenim krugovima koji su u Fulcijevom filmu očitali komunistička nagnuća i antiklerikalizam.
Politički nekorektan
Karijera mu se naglo strmoglavila, ništa nije režirao naredne dvije godine, ali ga je “giallo” “Gušter u ženskoj koži” (1971) vratio u prvu redateljsku ligu, dok je još bolje prošao “Erotoman” (1972) s komičarom Landom Buzzancom i Laurom Antonelli, koji bi danas bio ocijenjen kao krajnje politički nekorektan: glavni junak je senator koji se ne može suzdržati a da svaku ženu koja je kraj njega ne uhvati za stražnjicu, pa bez obzira je li ta šefica neke države. Talijani su kasnije dobili jednog takvog političara, bio je to Silvio Berlusconi, no tko bi se tada još sjećao “Erotomana”.
Fulci je opet bio u milosti producenata i opet odabrao krajnje bezobrazan film “Ne mučite pače” (1972). U malom mjestu na jugu Italije netko seksualno zlostavlja i ubija dječake, a svi sumnjiče lokalnu “vješticu” Maciaru (Florinda Bolkan) koja povazdan skuplja ljekovite trave, no bolje bi im bilo da zavire u tamošnju crkvu. Jedna od najokrutnijih scena (i najbolje režiranih) u povijesti kinematografije je ona u kojoj nekoliko mještana uhvate Maciaru, bičuju je željeznim lancima i dok ona vrišti, s tranzistora odjekuje neka pjesma Ornele Vanoni.
Naravno, crkva ga je opet prozvala zbog antiklerikalizma, on se dok se situacija ne smiri okušao na televiziji i snimio dva vrlo gledana filma inspirirana Jackom Londonom, “Bijeli očnjak” i “Povratak bijelog očnjaka”, vratio špageti vesternima (“Srebrno sedlo” s Giulianom Gemmom prikazivan je u kinima i u dva navrata emitiran na HRT-u), sve dok krajem sedamdesetih nije režirao “Zombi 2”. Što je onda bila jedinica? Bio je to film Georgea A. Romera, rodonačelnika žanra o zombijima u novije doba, zvao se “Zora živih mrtvaca”, ali ga je spretni talijanski distributer preimenovao u “Zombi”, giallo doajen Dario Argento ga je malo skratio i podložio glazbu svoje grupe Goblin i uspjeh je bio golem, tako da je Fulci odmah dobio narudžbu da snimi nastavak. Njegov se film dosta razlikovao od prethodnika, zato što se redatelj više oslonio na voodoo motive iz horora Jacquesa Tournera “Hodala sam sa zombijem” (1943), što dostatno svjedoči o visokoj razini njegove filmske kulture: ništa slučajno, u dokumentarcu “Enigma Lucia Fulcia i osamdesete” svi sugovornici, pa i oni koji priznaju da je bio svadljivog karaktera, ističu njegovo iznimno obrazovanje, ne samo u filmu, nego i u glazbi, književnosti i umjetnosti općenito. Ipak, u “Zombi 2” bilo mu je jasno da publika želi šokove i on joj je u tome udovoljio, na primjer u sceni u kojoj komad drveta probija lubanju Olge Karlatos i izbija joj oko ili u dramatičnoj borbi zombija i morskog psa na dnu mora.
Kolekcija okrutnosti
“Zombi 2” bio je veliki hit, probio se i na međunarodno tržište i Fulci se otad specijalizira za posebno okrutne filmove, čiji naslovi dostatno govore o njihovu sadržaju. Dobar je primjer njegova trilogija “Vrata pakla” koju čine “Grad živih mrtvaca”, “Onostrano” i “Kuća pokraj groblja” pa da se dobije prvorazredna kolekcija filmskih grozota, u kojima vragovi, demoni i zombiji imaju posebnu ulogu. U prvoj polovici osamdesetih još mu je išlo jako dobro, recimo, u “Njujorškom trbosjeku” (1982) eksterijere su mogli snimati u “Velikoj jabuci”, a interijere u Italiji, što bi kasnije bilo nezamislivo. Jedno od njegovih najambicioznijih ostvarenje je meta-horor “Mačka u mozgu” (1990), koji počinje kao posebno okrutna priča, da bi se otkrilo da je to sve snimanje filma u kojem Fulci igra ulogu redatelja i da su komadanja tijela čisti “lažnjak”. Razlike u fakturi fotografije su malo prevelike, što Fulci nekad ne bi dozvolio, međutim, sada je budžet bio takav da nije smio zanovijetati.
Njegov odnos s Dariom Argentom, drugim velikim majstorom talijanskog gialla, bio je neobičan. Jednom je rekao: “Ja nisam kriminalac zato što snimam horore. Mnogi od nas redatelja zapravo jako vole životinje - Mario Bava mačke, Riccardo Freda konje, a Dario Argento samoga sebe.” Ipak, pred smrt ga je upravo Argento angažirao kao producent za novu verziju “Muzeja voštanih figura”, ali je Fulci u međuvremenu umro. Bolovao je od dijabetesa, pred spavanje nije uzeo injekciju inzulina, a neki tvrde da je to napravio namjerno. HRT-ov ciklus je, na žalost, prekratak da bi pokazao što je on sve bio u stanju napraviti, a na pitanje može li se uživati u grozotama na filmu, treba odgovoriti potvrdno, to je jedna vrsta ekstremne stilizacije, u kojoj su se još u doba nijemog filma, 1929., okušali Luis Buñuel i Salvador Dali u “Andaluzijskom psu”.