Ovih dana sportske rubrike intenzivno prate dvojbe oko održavanja ostatka sezone klupskih nogometnih natjecanja. Nikom nije jasno hoće li se natjecanja otkazati, igrati bez publike, ili premjestiti za jesen. U sličnim, ali još i težim dilemama u ovom su trenutku i - direkcije filmskih festivala.
Pandemija virusa zahvatile je Europu upravo u trenutku kad počinje najintenzivnija sezona filmskih festivala. Ta sezona počinje nizom festivala u ožujku i travnju, nastavlja se u svibnju Cannesom, potom Karlovym Varyma, da bi potom slijedili Sarajevo i Locarno te tris velikih rujanskih festivala: Venecija, Toronto, San Sebastian. To se podudara i s najintenzivnijim periodom (mahom ljetnih) festivala u Hrvatskoj, koji počinje Mediteranskim festivalom u Splitu, a završava u kolovozu Vukovarom. Proljetnim festivalima već je jasno da ne mogu spasiti termin. No, nije uopće izvjesno da će okupljanja više stotina ljudi biti moguća ni u srpnju ili kolovozu.
Otkazivanja i odgode
Manji dio festivala naprosto je otkazao ovogodišnje izdanje. Jedan od takvih je austrijski nacionalni festival Diagonale u Grazu, koji je još sredinom ožujka obznanio da se neće održati, jer bi novi termin bio logistički neizvediv. Dio festivala odgađa datum održavanja i ufa se u bolju epidemiološku sliku. To je u Hrvatskoj napravio ZagrebDox koji je otkazao svoje redovno izdanje u ožujku. Najavio je isprva održavanje u svibnju, no već se sad neslužbeno najavljuje da se festival nadaju održati u ranu jesen.
Isto što i ZagrebDox, radi i najveći festivalski orijaš: a to je Cannes. Cannes je otkazao svoje svibanjsko izdanje i najavio odgodu za kraj lipnja ili rani srpanj. Ali, francuski predsjednik Macron u utorak je objavio da će javna okupljanja, pa i festivali, u Francuskoj biti zabranjeni barem do 15. srpnja. Čak i taj termin sada se čini optimističnim, a svako pomicanje na kasniji termin bilo bi nemoguće, jer bi tako jedan orijaš upao u termin drugima: Veneciji i Torontu. No, čak ako bi se Cannes i održao kasnije tijekom ljeta, teško je zamisliti kako bi funkcionirao s obzirom na restrikcije putovanja i karantene. Cannes, naime, materijalno počiva na sajmišnom dijelu koji pak počiva na tisućama štandova i 30.000 akreditiranih kupaca i prodavača. Čak i kad bi mogli doputovati u Francusku u srpnju, glavnina će njih radije biznis odraditi na daljinu.
Limitiranje publike
Treća opcija o kojoj festivali razmišljaju je održavanje festivala on-line. Prvi relativno ozbiljni festival koji se odlučio na to je ugledni dokumentaristički festival Visions du Réel koji se održava koncem travnja u švicarskom Nyonu. Visions du Réel objavio je nedavno kako će izdanje održati virtualno. Majstorske radionice i predavanja bit će na webu. I žiriji će raditi od kuće, a filmovi natjecateljskog programa moći će se gledati preko stranice festivala 15 dana, pri čemu će broj onih koji ih mogu pogledati biti limitiran i odgovarati broju sjedala u kino-dvorani: 500. Na taj način, kino-premijera filma neće se pretvoriti u strimanje ili internetsku distribuciju. Sličan model primijenio je i festival u Vilniusu koji je prikazivačku platformu riješio u suradnji s lokalnim kabelskim prikazivačem.
No, ljudi iz festivalskog svijeta skeptični su može li se ova zamisao presaditi i na festivale koji prikazuju igrane filmove. Svjetski distributeri (tzv. sales-agents) strahuju da bi se ovakvi virtualni festivali mogli pretvoriti faktički u besplatnu distribuciju, nakon koje bi se zasitilo ionako neveliko tržište koje gleda art filmove. To bi se moglo spriječiti limitiranjem broja gledatelja ili pomnim geo-blockingom, no to nije jednostavno ni pouzdano. Sales-agenti su i sami pod pritiskom. “Radimo od kuće, a pri tom smo zasuti mailovima festivala koji traže odgode, nove uvjete, nove termine, manju cijenu, igranje on-line… a teško je udovoljiti, jer mi živimo od toga.”
Prvi naredni hrvatski festival koji će morati donijeti odluku o održavanju je splitski Festival mediteranskog filma, s kojim početkom lipnja počinje sezona hrvatskih open-air festivala. Umjetnički direktor festivala Alen Munitić kaže da je selekcija praktički gotova. Kako je lipanjski termin sve neizgledniji, opcija B je termin tijekom ljeta. Festival, kaže, sigurno neće održati virtualno jer su “Ljetno kino Bačvice, Kinoteka Zlatna vrata i druženje publike tijekom deset dana nezamjenjivi identitet Festivala”.
Turistička funkcija
Taj problem muči većinu hrvatskih ljetnih festivala. Mnogi su od njih, naime, identitetski neraskidivo vezani za open-air prostore poput pulske arene, imaju snažnu turističku funkciju, a i jaku komponentu druženja. To se iskustvo naprosto ne može preseliti na web. A čak i ako do ljeta javna okupljanja i budu moguća, nije jasno kako će se ponašati publika. Hoće li kriza isprazniti novčanike, hoće li virus navesti ljude da se klone masovnih okupljanja, ili će - upravo suprotno - nakon mjeseci klauzure biti gladni i žedni normalnosti?
Dio te priče su, naravno, i financije. Kriza će znatan dio lokalnih samouprava navesti na oštre rebalanse, a u filmskoj politici najhitnije će biti spašavanje produkcija koja mjesecima ne mogu snimati.
S tim je povezan i naredni paradoks, koji će festivalski svijet osjetiti tek dogodine. Kako će, naime, tijekom ove godine biti zamrznuta snimanja, festivali će se već u 2021. naći pred novim, nezapamćenim problemom. Do sada, problem je bila hiperprodukcija, šuma naslova koji nisu nalazili publiku, ni nišu za premijeru. Problem bi dogodine mogao biti upravo suprotan: naime, što igrati?