Film "Tko pjeva, zlo ne misli" Kreše Golika do danas je najpopularnija posveta starom Zagrebu, iako je još jako malo gledatelja koji se sjećaju toga razdoblja u kojem se nedjeljom odlazilo ili u Samobor ili na maksimirski Vidikovac. Stare šlagere još pamtimo, zahvaljujući uglavnom novim verzijama, a jedino je sklonost gemištima ostala nepromijenjena. Ipak taj nam je Zagreb blizak i po koloriranim razglednicama, što mu je davalo poseban štih, uostalom, retro moda ni danas nije zastarjela.
"Dnevnik velikog Perice" Vinka Brešana nema tako zahvalno zaleđe. Zbiva se 1964., u vrijeme velikog potrošačkog uzleta jugoslavenskog tržišta, svjedoka tih godina ima puno više, ali mnogi od njih baš nemaju razloga za nostalgiju. Do stanova još nije bilo lako doći, Novi Zagreb tek je nastajao, glavnu zabavu pružali su radio, ploče i gramofon, međutim, jedna druga elektronska kutija zasjenit će sivilo po kojem mnogi pamte to doba. Dakako, televizor, kojem su 1963. na 1964. drastično snižene cijene, pa si ga je svako prosječno domaćinstvo moglo priuštiti.
Prva epizoda mini-serije - za koju Brešan odlučno tvrdi da nije nastavak "Tko pjeva, zlo ne misli" - nego je samo inspirirana tim filmom, predstavlja nam samo jedan lik iz "Tko pjeva, zlo ne misli", to je Ana Šafranek koju ponovno vrlo dopadljivo igra Mirjana Bohanec-Vidović, a to je donekle i njezin sin Perica, nekoć klinac koji je svako malo morao po "litru i vodu" do gostioničara Žnidaršića, no sad je to zreo mladi čovjek (glumi ga Živko Anočić), profesor hrvatsko-srpskog u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, čija supruga Željka (Csilla Barath Bastaić) radi kao daktilografkinja na policiji. Vezu s originalom ima i njegov najbolji prijatelj Žnida (Dušan Bućan), poduzetni sin pokojnog Žnidaršića, budući da su mu tatinu imovinu nacionalizirali, on ju je pretvorio u svoj radni prostor i tamo prilično otvoreno prodaje švercanu robu iz Italije. Trebate li šuškavac, tada vrlo popularan plastični mantil, Žnida će vam nabaviti sve što trebate.
Perica i dalje vodi dnevnik, prvi datum koji je zabilježio je 24. travnja, jer je tada doznao da je umro njegov tetak gospodin Fulir, koji je završio u neželjenom braku s maminom sestrom Minom, i stan na Zrinjevcu ostavio svom nećaku. Tom prigodom shvatili smo još nešto važno, Ana Šafranek nije baš puno patila nakon smrti supruga Franje, pa ni za Minom, ali ispada da je Fulir bio jedina osoba koju je voljela. Valjda zato što njihovo stalno koketiranje nikad nije konzumirano ozbiljnijom vezom. U eri nestašice stanova, Perica odjednom ima dva, ali na ostavinskoj raspravi pojavljuje se jedan drugi Fulir, po imenu Ernest (Otokar Levaj), brat pokojnog Eugena, on ne namjerava osporiti bratovu oporuku, ali pokazuje posebno zanimanje za jednu sliku u njemu.
Šarmantan je i elegantan, baš poput Eugena Fulira, i Ana je osvojena na prečac. I mnogi drugi likovi prolaze emocionalne prevrate, Pericu je poput udara groma uzdrmala pojava nove nastavnice u školi Nade Žegar (Iva Babić), ona izgleda kao iz talijanskih revija i pitanje je gdje nabavlja takvu odjeću (u dućanima trikotaže "Varteks" svakako ne), pritom je kći zastavnika JNA (popularni srpski glumac Nikola Kojo), dok je Željka izložena udvaranjima svog novog šefa u policiji (Goran Navojec), koja joj baš nisu mrska.
Uvodnu špicu predstavljaju fotografije Zagreba podložene popularnim šlagerom "Golubovi" u izvedbi Ive Robića, a zabavna glazba ima važnu ulogu u mini-seriji. Jednom čujemo i Paljetkovu "Marijanu", kao poveznicu sa "Tko pjeva, zlo ne misli", no važniji su "Još samo večeras" Drage Diklića i "Prolazi sve" u izvedbi Jimmyja Stanića, koja je, istina, prvi put izvedena godinu dana kasnije, ali nećemo cjepidlačiti. Šlageri i plesnjaci imat će važnu ulogu u kasnijim epizodama, no strpite se koji tjedan, "binge watching" ionako više nije u modi, novi je koncept povratak na razdoblje kad smo svakog tjedna morali čekati na novu epizodu pojedine serije.
Razdoblje je efektno evocirano izborom lokacija, scenografijom i kostimografijom, a redatelj se nije htio prikloniti lakšem rješenju i nakrcati seriju filmskim žurnalima, toga je bar imao na raspolaganju koliko je htio, po epizodi nije htio više od minutu i pol bilo kakvog dokumentarca, a za početak nam je odabrao sjajno restaurirani snimak proslave 1. maja te godine, u kojem na trenutak možete vidjeti i neke od važnih političkih ličnosti toga vremena.
Vrijedi pohvaliti ne samo njega nego i tvorca ideje Albina Uršića, njih dvojica su ujedno i scenaristi, zajedno s Renatom Baretićem i Emirom Imamovićem Pirketom, oni su tako zapleli radnju da protivnici jugonostalgije neće ni primijetiti da navijaju za časnika JNA i šefa policije. U nekim drugim okolnostima to ne bi prošlo, no u ovako dopadljivom podsjećanju na sredinu šezdesetih malo će tko imati prigovora. Pa čak ni na činjenicu da se u školama učio hrvatsko-srpski (ali smo ga svi zvali "hrvatski").
Zanimljiva je fotografija Radislava Jovanova Gonza, negdje na razmeđu stilizacije i realizma, u svakom slučaju prizemljenija nego ona u "Tko pjeva, zlo ne misli", a sve pohvale cjelokupnoj tehničkoj ekipi, koji su iznijeli projekt znatno iznad razine većine HRT-ovih produkcija, koje su pritom uglavnom vrlo solidne. Mali dragulj od uloge ostvario je Dejan Aćimović, no prepustit ću vama (ukoliko to još niste) da ga prepoznate i ocijenite njegovu izvedbu. Inače, među glumačkim vrhuncima su svakako nastup Csille Barath Bastaić i Mirjane Bohanec-Vidović: na potonju smo već pomalo zaboravili zbog njezine operne karijere i opredjeljenja za diplomaciju, no "Dnevnik velikog Perice" pokazuje da je usprkos tome ona još uvijek vrsna glumica.q