Kad je pred sedam godina bivši volonter Motovuna i ZFF-a Alen Munitić u Splitu odlučio utemeljiti Festival mediteranskog filma, i u Splitu i u Zagrebu bilo je dosta onih koji su na ideju kolutali očima.
Činilo se da na filmskim festivalima tapeciranom Jadranu doista ne nedostaje još jedan festival.
Sedam godina kasnije, Festival mediteranskog filma pretvorio se u potpuni uspjeh. Sedmi festival - koji upravo traje ovog tjedna - probio je lokalne rekorde posjećenosti te su organizatori odlučili pustiti publiku da filmove gleda sjedeći na zemlji u šumici.
Ljetna festivalska konkurencija je u Hrvatskoj žestoka, a u njoj su u prednosti stariji festivali poput Motovuna i Pule, bogatiji poput Zadra i oni povezani s distributerima, poput Vukovara. Unatoč tomu, Festival mediteranskog filma složio je solidan program s nekoliko pravih atrakcija.
Nesuđeni oskarovci
Dvije najzvučnije među njima su - dakako - dva filma nominirana za Oscare, egipatski dokumentarac “Trg” redateljice Jehane Nouajim te palestinski politički triler “Omar” režisera Hanyja Abu-Asada.
“Trg” je pravi dokumentaristički spektakl koji tijekom petnaestak mjeseci s više kamera prati “događanje naroda” na kairskom trgu Tahrir. Redateljica se pri tom vezuje na manju grupu likova, među kojima su i liberalno odgojeni Egipćanin iz dijaspore, te jedan pripadnik Muslimanske braće, pa preko početaka prosvjeda do svrgavanja Mohamada Morsija.
Što se “Omara” tiče, još sam ove zime u vrijeme Oscara napisao kako je palestinski film moj osobni favorit za kipić američke akademije. Priča o mladiću sa Zapadne obale koji pred izraelskim agentima fingira da je njihov uhoda, a istodobno mora preživjeti sumnjičenja u vlastitoj sredini, film je koji perfektno spaja najbolje od dva svijeta.
Komorna turska drama
“Omar” je inteligentni, majstorski sklopljeni špijunski triler kakvog se ne bi postidjeli anglofoni majstori kao Le Carré ili Graham Greene. Ovim filmom Abou Assad nije samo poslao kritiku izraelskoj politici, nego je zalijepio i pljusku “hranidbenom lancu” filmskog kolonijalizma. Poručio je da ga ne zanima filmski kolonijalizam u kojem ljudi iz kriznih žarišta snimaju skromne političke drame, a filmovi s pištoljima i suspensom su za bogate sjevernjake.
Uz dva spomenuta - i vrlo poznata - filma, prvi dio FMFS-a donio je i nekoliko dobrih naslova koji nisu tako razvikani. “Dok nas smrt ne rastavi” turske autorice Asli Ozge kronika je krize jednog sredovječnog bračnog para intelektualaca. Riječ je o komornom, hladnom, rafiniranom filmu koji bi se lijepo uklopio u hrvatsku filmsku tradiciju (recimo - Babaje ili Ogreste), iako je po meni možda i bolji od sličnih hrvatskih filmova.
‘Ranjena’
Drugo fino iznenađenje programa je španjolski (preciznije: baskijski) film “Ranjena” (La Herida) režisera Fernanda Franca. Franco je redateljski debitant i iskusni montažer, koji je među ostalim montirao i kultnu “Blancanieves”, a u “Ranjenoj” je donio uvjerljivu studiju mlade žene koja pati od depresije. Junakinja “Ranjene” je bolničarka prve pomoći koja se samoranjava žiletima, pati od bipolarnih izljeva gnjeva, no unatoč tome uspijeva održavati fasadu normalnosti na poslu i pred majkom.