U ponedjeljak na programu Hrvatske televizije počinje se emitirati vjerojatno najambicioznija, a možda i najpaprenija domaća serija u ovoj sezoni. Riječ je o četverodijelnoj TV seriji “Čuvar dvorca” redatelja i scenarista Lukasa Nole, koja se bavi djelovanjem Udbe i ratom emigracije i hrvatskih tajnih službi tijekom 80-ih godina. U glavnim ulogama nastupaju Ivo Gregurević kao Boris Bišćan, Vinko Kraljević kao Marin Dragičević, Goran Bogdan kao Zeman, Iva Babić kao Maja i Barbara Nola kao Bišćanova tajnica. Gorana Škoru glumi Matija Čigir, Zdravka - Bernard Tomić, a kapetana JNA Uzelca - Franjo Dijak.
Povodom toga razgovarali smo s autorom serije.
Kako je bilo raditi seriju o Udbi u razdoblju kad je preko slučaja Đureković ta službe postala goruća dnevnopolitička tema? Koliko je to - ako je - promijenilo smjer serije?
- Zapravo nadrealno. Svi su počeli odjednom govoriti i pisati o stvarima kojima sam se opsesivno bavio godinama. Gledao sam raznorazne ‘stručnjake’ za Udbu na televiziji i zadovoljno svaki čas u sebi ponavljao: Pa da, to znam, aha, i to znam... Slučaj Đureković bio je samo dio mog zanimanja, mene općenito zanimala je obavještajna služba i čitav taj ustroj koji je za razliku od MI5 ili CIA-e, koje sam stalno gledao u filmovima, počivao na vrlo jasnoj ideologiji i što je najvažnije bila je - “naša”, djelovala je tu (ljude su ispitivali na Zrinjevcu, pola minute od moje kuće), činili su je ljudi koje poznajemo. To je teško povjerovati. Običnim ljudima, a i meni je taj mračni svijet špijuna neodoljivo privlačan, ali je u isto vrijeme teško povjerovati da on zaista postoji. Pogotovo da postoji ta strašna okrutnost koja je osobito krasila Udbu. Kao što je i nevjerojatno da je u onakvoj zemlji kao što je bila SFRJ postojalo nešto toliko učinkovito i dobro organizirano. Početi proučavati jugoslavensku obavještajnu službu prilično je nezahvalno jer kad na primjer uguglate BND (njemačka služba sigurnosti), dobit ćete na uvid vrlo pristojne i pregledne podatke, ali ako upišete Udba, čeka vas gomila psovki, proklinjanja i amaterskih opservacija o komunizmu i Titu, tako da se mukotrpno probiti do činjenica koje su relevantne.
Vinko Kraljević
U seriji se malo bavite žrtvama. Glavni likovi su pripadnici same Udbe. Zašto?
- Od pedesetih pa sve do pretkraj osamdesetih jugoslavenska služba sigurnosti pobila je u inozemstvu više od sedamdeset političkih protivnika. Raditi seriju ili film o žrtvama, mene je strah. Zbog vječite hrvatske želje za objašnjavanjem/opravdavanjem kod nas to često preraste u hagiografiju, a ja se tu zaista ne osjećam ugodno, a vjerojatno i ne snalazim kao redatelj. Mene je u ‘Čuvaru dvorca’ najviše zanimao sustav, represivni aparat tog sustava i njegovi djelatnici. Komunizam se osamdesetih počinje urušavati, čega sam bio vrlo svjestan i s ove distance mislim da mogu odgovorno kao autor prikazati jedan, meni osobito zanimljiv dio stroja koji je itekako pomagao u njegovu održavanju.
U jednom sloju, serija me malo podsjeća na Le Carrea: bavi se ljudima koji su ušli u špijunažu u nekom trenutku iz nekih nejasnih ideala, a onda su se probudili 20 godina poslije u beskrupuloznoj mašini iz koje nema van. Razlika je samo što kod vaših likova nema ni samorefleksije ni sumnje. Je li Le Carre bio neka vrsta reference?
- Bilo kakva asocijacija na Le Carrea mi laska jer sam obožavatelj i likova i svijeta koje donosi u svojim knjigama. Da, kod moga glavnog junaka nema nikakve sumnje, samo pomirenje s neumitnom sudbinom. Slušajući ili čitajući svjedočanstva aktera sigurnosnih službi s ovih prostora, pogotovo iz Srbije, gdje je to stvar skoro pa nekog mačizma, primijetit ćete potpuno pomanjkanje kajanja, sumnje u ono što su radili pa čak i izvjestan ponos na svoja postignuća. Takav je i lik koji tumači Gregurević, ali i likovi Kraljevića i Bogdana.
Ivo Gregurević
Serija inzistira na sukobu generacija unutar jugoslavenske komunističke vlasti 80-ih: partizani protiv skorojevića karijerista. To prožima sve razine. Koliko je to činjenično utemeljeno, a koliko dramski postupak?
- Nisam sklon ni idealizirati niti omalovažavati ikoju generaciju. Bilo je ljudi koji su čak i osamdesetih ulazili u Partiju i u institucije sistema, valjda vjerujući u to. Mene je zanimao jedan drugi jaz. Sredinom osamdesetih, kada Stane Dolanc postaje ministar unutarnjih poslova SFRJ, on u inače, čak i u okvirima zemalja Istočnog bloka, nevjerojatno učinkovitu službu, uvodi najobičnije kriminalce. Odlučivši riješiti problem sve organiziranijeg kriminala u Jugoslaviji, on ondašnjoj mafiji nudi pakt - pljačkat ćete u inozemstvu, a ne kod kuće, mi ćemo vam omogućiti putovnice i zaštitu, a vi ćete zauzvrat obavljati prljave poslove za nas. Tako je u službu legalno ušao najgori ološ ili gledajući očima tadašnjih službenika - amaterizam. Ta činjenica bila mi je vrlo intrigantna za razvijanje priče i ja sam je iskoristio.
Franjo Dijak
Serija izgleda puno skuplja nego što jest - efektno su iskorišteni mnogi prostori (eksterijeri i interijeri) koji su ostali iz tog razdoblja, a to je razdoblje ostavilo više arhitektonskih tragova nego i jedna druga epoha u Hrvatskoj. Možete nam nešto reći o lokacijama?
- Danas je puno lakše snimiti film nalik europskom ili svjetskom nego seriju. Film može izgledati i jadno i siromašno i biti dobar, ali televizija se promijenila. Ova revolucija koja se događa posljednjih godina u produkciji pametnih i zanimljivih serija uspostavila je još jedan standard - televizija je ponovo postala lijepa. Nakon ‘Kuće od karata’, ‘Kirurga’ ili ‘Vinila’, teško da mi netko može zamjerati što se na TV bavim i svjetlom. ‘Čuvar dvorca’ se odvija 1985. godine i bojim se da ćemo još vrlo kratko moći koristiti lokacije na kojima smo mi snimali jer propadaju. U kompleksu nekadašnje političke škole u Kumrovcu recimo raste trava i uskoro će se moći raditi samo horori (što će neki i pozdraviti). U Titovoj rezidenciji koja je također tamo i gdje je navodno samo jednom prespavao, namještaj je očuvan i gotovo ništa nismo mijenjali, osim što smo uklonili knjigu dojmova. Kockica (nekadašnja zgrada Centralnog komiteta) zasad je jedina opstala i drži se. Dok sam snimao u ‘onoj’ dvorani ispod Pricina mozaika, imao sam osjećaj da sam ušao u Dnevnik RTZ-a iz moje mladosti. Pomalo zastrašujuće. Snimajući po Hrvatskoj nekada imate dojam da je arhitektura šezdesetih i sedamdesetih platila najveći danak demokraciji.
Iva Babić
Čini mi se da ste jako inzistirali na tome da se u kadru vidi mala ‘vojska’ šutljivih suputnika službe: čistačica, stenografkinja, tipkačica, logističara... Čovjek se ne može ne zapitati gdje su danas ti ljudi? Je li to bila namjera?
- Kad sam prije nekoliko godina bio u Rusiji, Moskovljani su se hvalili da u samom gradu nema nezaposlenosti, a onda smo na parkiralištu zatekli desetak čuvara. U hotelu je na svakom katu bila recepcija i nekoliko recepcionara. Takva su moja sjećanja na institucije iz osamdesetih; osim službenika, uvijek je tu nekoliko vatrogasaca, podvornika, raznih ‘dežurnih’ i gomila čistačica. I taj zvuk usisavača odnekud. Stanje vodostaja rijeka na radiju i usisavač. Nekome je iz tog doba ostala Azra, meni usisavači.
Očekivalo bi se s obzirom na temu da ovu seriju objeručke prigrli politička desnica. Međutim, ništa od toga: nema reklame, nema medijskog interesa, na HTV-u će igrati radnim danom, bez reklame, gotovo krišom. O čemu je riječ? O sumnjičavosti prema bilo čemu što dolazi iz kinematografije? Ili je riječ o banalnoj ignoranciji i javašluku?
- Zaista prisustvujemo revoluciji televizije. Današnje serije su u rangu nekadašnjeg vrhunskog filma. Ispunile su prostor koji je nastao u procjepu visokoumjetničkog filma za rijetku publiku i katastrofa svih vrsta koje sprečavaju superheroji i rakuni koji govore. Hrvatska televizija je u jednom trenutku prepoznala ovaj trend i počela proizvoditi zaista kvalitetne serije. Veliki višemjesečni trud ljudi s HRT-a, čitave ekipe i svih glumaca uložen je u seriju ‘Čuvar dvorca’ i meni je zaista nevjerojatno da sam u četvrtak iz foršpana doznao da prva epizoda ide u ponedjeljak. Kad sam jednom svom suradniku rekao da nam u ponedjeljak ide serija, odgovorio je: Jebate, a zamisli tek da je SDP na vlasti!