Projekcijom “Generala” Antuna Vrdoljaka u subotu u Vespazijanovoj areni počinje 66. pulski filmski festival, svakogodišnja smotra hrvatskog dugometražnog igranog filma.
Sa samo osam filmova u glavnom programu i sa samo tri nacionalne premijere u konkurenciji, 66. Pula je jedna od najmršavijih u novijoj povijesti festivala. Ipak, u tom i takvom programu atrakcija ipak ima, a dva filma s Pule - “General” i “Dnevnik Diane Budisavljević” - zasigurno će biti društvena tema i onda kad festival davno završi.
Ovogodišnja Pula prva je u novom, obnovljenom mandatu Zlatka Vidačkovića, šefa Pule u prethodnom razdoblju. Reizbor Vidačkovića za čelnog čovjeka festivala izazvao je negodovanje cehovske udruge redatelja koja je dugo bila nezadovoljna vođenjem Pule. Udruga režisera stoga se u travnju povukla iz Vijeća festivala, a nekoliko cehovskih udruga - među ostalim redatelja i kritičara - odlučili su da će svoje nagrade premjestiti s festivala. U ovogodišnjem žiriju zbog toga nema ni jednog redatelja.
Spektakl o Gotovini
Redatelji nisu kolege pozvali da bojkotiraju festival, no oni koji prate domaću produkciju na mogu ne primijetiti da je dio režisera napravio upravo to. Cijeli niz filmova koji su ili dovršeni ili bi mogli biti na ovogodišnju Pulu nije prijavljen, a u te spadaju “Zora” Dalibora Matanića, “Tereza 33” Danila Šerbedžije, “Mater” Jure Pavlovića i “Glas” Ognjena Sviličića.
Pri tom ovogodišnjoj Puli na ruku nisu išle još dvije činjenice. Niz hrvatskih filmova koji su računali na proljetnu premijeru dobili su odbijenice međunarodnih festivala, pa sad čekaju jesen da bi se hrvatskoj publici predstavili nakon svjetske premijere. Dojam je također da je jedan dio domaćih režisera htio izbjeći Pulu na kojoj igra Vrdoljakov “General”, jer su procijenili da bi spektakl o Anti Gotovini mogao biti politički favoriziran pri diobi nagrada. U takvim okolnostima, u glavnoj konkurenciji je samo osam filmova, od kojih je pet već igralo u kinima. Ono što - međutim - Puli svakako ide na ruku je što ove godine neki od tih filmova imaju populistički potencijal.
Jedan od glavnih prigovora redatelja Vidačkoviću bio je da je prethodnih sezona glavni program pretrpavao često inferiornim off-produkcijama koje je - zato što su bili premijere - smještao u glavne termine u Areni. Paradoks je da je upravo ove godine - kad je između Pule i redatelja došlo do loma - Vidačković popustio takvim prigovorima.
“Off-projekte” je izveo iz glavnog programa i oformio novi nenatjecateljski program Kontrapunkt u kojem igraju domaći manji i nezavisni filmovi. Ove ih je godine četiri: “Posljednji dani ljeta” Damira Radića, “Happy End: Glup i gluplji” Anđela Jurkasa, “Ufuraj se i pukni” Damira Kerekeša i “Zagrebački ekvinocij” Svebora Mihaela Jelića. “Zagrebački ekvinocij” malo je ugodno iznenađenje tog programa. Riječ je o mozaičkoj drami o jednoj večeri zagrebačkih mladih koju je sa šarmantnom svježinom producirao, glumio i režirao tim dosad nepoznatih neprofesijskih filmaša.
U Puli po tradiciji igraju i strani filmovi koje je kao manjinski partner sufinancirao hrvatski HAVC, a ove ih je godine deset. U drugim zemljama takvi se filmovi obično natječu ravnopravno s domaćima, no za Pulu je to preavangardan korak. To je šteta, jer su neki od tih filmova ove godine zaista dobri i sigurno bi bili veća atrakcija u Areni od većine hrvatskih. To poglavito vrijedi za makedonski film “Bog postoji i ime mu je Petrunija” Teone Strugar Mitevski, koji je na Berlinaleu izazvao pravu euforiju publike.
Strani filmovi
U istom programu je i nizozemski film “Rafaël” Bena Sombogaarta te “Izbrisani” Slovenca Mihe Mazzinija, film o politički osjetljivoj temi novije slovenske povijesti u kojem je sjajnu ulogu odigrala naša Judita Franković. U istom su programu i dva vrlo dobra srpska filma - “Šavovi” Miroslava Terzića i “Teret” Ognjena Glavonića. Ovaj drugi je vjerojatno i najbolji film koji se uopće može u Puli vidjeti.
Uz domaće i “poludomaće” naslove, tu su dakako i strani filmovi. Među njima je tako i najnoviji Almodovarov film “Nada i slava”, biografski film o Nurejevu “Bijela vrana” te još jedan biografski film - o Tolkienu - Dome Karukoskija.
HRVATSKI FILMOVI U GLAVNOM PROGRAMU:
GENERAL
(Antun Vrdoljak)
Vrdoljakov biografski film o Anti Gotovini zasigurno je naslov o kojem će se - ne samo idućih dana - najviše pričati. Riječ je o daleko najskupljem filmu suvremene hrvatske kinematografije u koji je samo iz javnih fondova uloženo 15 milijuna kuna. Film otvara festival, tako da ćemo već prvog dana doznati jesu li ti novci smisleno potrošeni. Samo otvaranja, pak, moglo bi se pretvoriti u svojevrsni who is who politički desnije Hrvatske. Gotovinu glumi Goran Višnjić, a niz poznatih glumaca u filmu utjelovljuje povijesne osobe iz 90-ih.
KOJA JE OVO DRŽAVA
(Vinko Brešan)
Komedija Vinka Brešana u ovom je trenutku najveći ovogodišnji hit hrvatske kinematografije, sa 60-ak tisuća gledatelja. Tome je zasigurno pogodovala i brešanovski besprijekorna medijska i marketinška priprema. Unatoč gledanosti, međutim, oko ovog filma nema atmosfere uspjeha. Za razliku od drugih Brešanovih filmova, “Država” nije imala osobit festivalski život, a jedinu veću nagradu film je dobio prošli tjedan na nacionalnom festivalu u Srbiji. Premda ne jako dobar, film je pun zanimljivih tehničkih i glumačkih ostvarenja, pa može računati na neke nagrade.
SAM SAMCAT
(Bobo Jelčić)
Jelčićeva drama o ocu koji prolazi kroz traumatičan razvod festivalski je život počela još prošlog ljeta u Sarajevu, da bi sad nakon distribucije sa zakašnjenjem stigla u Pulu. Za razliku od prethodnog Jelčićevog filma “Obrana i zaštita”, “Sam samcat” nema najjače festivalske reference, što se možda može tumačiti i činjenicom da su festivali zamoreni mnoštvom hiperrealističkih mikrodrama.
Jelčićev je film, međutim, imao dobre kritike gdje god je igrao. Među filmovima konkurencije koji su dosad prikazani on strši po kvaliteti, pa je teško zamisliti da bi ga i jedan žiri mogao zaobići.
POSLJEDNJI SRBIN U HRVATSKOJ
(Predrag Ličina)
Distopijska, politička zombi-komedija Predraga Ličine već je bila u distribuciji i zastala malo ispod 30 tisuća gledalaca, što je svakako manje nego što se očekivalo. Nije riječ o tipičnom festivalskom filmu, niti o filmu koji dobiva nagrade, ali publika u Areni vjerojatno će se dobro zabaviti.
F 20
(Arsen A. Ostojić)
Psihološki triler Arsena Ostojića također u Arenu stiže na repu distribucijskog ciklusa, nakon što je već bio u kinima i prošao mršavi festivalski život. Ostojićev triler - koji u naslovu nosi medicinsku šifru za shizofreniju - film je zanimljive ideje, ali i s dosta dramaturških i scenarističkih slabosti. Ako se netko može nadati nagradi, onda su to možda mladi glumci.
DOPUNSKA NASTAVA
(Ivan Goran Vitez)
Film Ivana Gorana Viteza talački je triler o razvedenom ocu koji na rođendan svoje kćeri upadne u njen razred s tortom i puškom. Iz talačke situacije profit pokušava izvući lokalni načelnik. “Dopunska nastava” jedna je od samo tri prave domaće premijere na pulskom festivalu, ujedno i ona koja je najveći misterij.
Film je nastao u nezavisnoj produkciji, a redatelj Vitez za sobom im dva filma (“Šuma šumarum” i “Narodni heroj Ivan Vidić“) kod kojih su se bljeskovi ingenioznosti miješali s adolescentskom budalaštinom. Vitezovi filmovi obično su bili bolji kad bi se držao čvršće žanra. Vidjet ćemo hoće li i ovaj put biti tako.
DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ
(Dana Budisavljević)
Riječ je o filmu koji se temelji na dnevničkim zapisima zagrebačke Austrijanke Diane Budisavljević koja je tijekom razdoblja NDH spasila 10 tisuća srpske djece od ustaških zlodjela našavši im udomiteljske obitelji. Riječ je o igrano-dokumentarnom miksu u kojem se svjedočenja preživjele djece - danas staraca - miješaju s crno-bijelim inscenacijama dnevničkih epizoda.
U njima, naslovnu junakinju glumi Alma Prica. Film donosi i rijetke, zastrašujuće dokumentarne snimke. Ideološki antipod Vrdoljakovom “Generalu”, ovo je ujedno film o kojem će se uz “Generala” ovih dana sigurno najviše pričati.
MOJ DIDA JE PAO S MARSA
(Marina Andree Škop, Dražen Žarković)
Simpatični dječji film nastao u koprodukciji šest europskih zemalja po mnogo čemu je unikatan produkcijski podvig za Hrvatsku. Ipak, film nije postigao prvi zadani cilj - da bude lokalni hit: u kinima ga je vidjelo ne-baš-impozantnih 30-ak tisuća gledalaca. “Dida” je vrsta filma koji na festivalu može računati samo na tehničke nagrade, a termin prikazivanja u areni nažalost je odviše kasan za glavnu publiku filma - mlađe osmoškolce.