U utorak je na ZFF-u prikazan film “Saulov sin”, drama situirana u koncentracijski logor, mađarskog redatelja Lászla Nemesa, film koji je u svibnju ove godine izazvao ushit na canneskom festivalu i ponio veliku nagradu žirija. Tom prilikom, ZFF je pohodio i glavni glumac filma Géza Röhrig. Röhrig u filmu glumi uznika Auschwitza, čovjeka koji pokušava dolično pokopati vlastito dijete. Géza Röhrig oduševio je svijet filma ulogom u “Saulovom sinu”, pri čemu je najneobičnije to što on uopće nije glumac. Prije Nemesovog filma nikad nije glumio, a iza njega je zanimljiv i svestran životopis. U Mađarskoj 80-ih bio je rock pjevač, potom pjesnik, učio je za rabina, hasidski je vjernik koji štuje šabat. S Röhrigom smo u Zagrebu razgovarali o “Saulovom sinu” i njegovoj karijeri.
U “Saulovom sinu” u kadru ste praktički sto minuta filma, najčešće u krupnom planu. Bilo je rizično takvu ulogu dati debitantu. Kako se dogodilo da vas je László Nemes uzeo za glavnog glumca?
- Lászlo je bio svjestan da je ovo film u kojem ne pomaže glumačka rutina. Ovdje vam nije trebao glumac koji će glumiti “nekoga”. Glumačka tehnika i školovanje za ovakav su film od male pomoći, za ovakvu ulogu ili jesi ili nisi. Lászlo je vjerovao u mene, ali najveći problem je bio uvjeriti producente. Stoga smo dugo probali s video kamerom da bi režiser pomoću probnih snimaka uvjerio producente da to mogu izvesti. U međuvremenu smo se mjesecima pripremali, a režiser je mene i snimatelja čak poslao zajedno u plesnu školu, da bismo se navikli koordinirati kretanje.
Film je stilski netipičan, s dugim kadrovima koji su kadrirani usko, vidite jako malo, ali je zvuk važan. Kako ste snimali?
- Nismo snimali u studiju, nego na lokacijama u predgrađu Budimpešte, snimali smo u kontinuitetu i prekidali samo subotom, jer ja poštujem šabat. Film ima samo 80 dugih kadrova, pa smo snimali po 2-3 kadra dnevno, ne više. A onda je redatelj još pet mjeseci radio zvuk, sve te šumove, strojeve, graju - i po meni je zvuk 50 posto ovog filma.
Negdje sam pročitao da ste rekli kako ste se za Saula pripremali cijeli život?
- Imao sam 12 godina kad mi je tijekom partije šaha očuh ispričao usud svoje obitelji stradale u logorima. Kako sam studirao poljski, kao student sam otišao na semestar u Krakow. Otišao sam posjetiti Auschwitz koji je samo pola sata od Krakowa. Toliko me to mjesto obuzelo, da sam u u Oświęcimu - kako ga Poljaci zovu - unajmio sobu i idućih pet mjeseci odlazio tamo svaki dan. U to vrijeme napisao sam svoju prvu zbirku poezije “Knjiga spaljivanja”. U to vrijeme, počeo sam razmišljati o religiji. Zaokupljalo me kako su ljudi nakon Auschwitza mogli i dalje biti vjernici, ali i to kako su Židovi mogli NE postati religiozni. Otišao sam u Izrael, pa u Brooklyn, gdje i danas živim. Tamo sam učio za rabina, ali sam odustao jer nisam trpio hijerarhiju. Međutim, ostao sam vjernik, prakticiram košer i šabat.
Ne čini li vam se da “Saulov sin” pomalo provocira vjernika? Glavni lik odabire vjerski ritual, umjesto da pomogne pobunu i spašava žive?
- Ja to vidim obrnuto. Pobunjenici žele spasiti kožu, oni djeluju za svoju korist. Saulova je pobuna na duhovnoj razini. On ne djeluje za sebe, nego za druge, a to je ono što bi trebali činiti religiozni ljudi. Saulovo djelovanje nije praktično, ali on je Božji svjedok i jedini u filmu je sretan.
U Cannesu ste se jako razljutili na novinara koji je rekao kako su pripadnici Sonderkommanda bili napola žrtve, napola krvnici?
- To nije bilo osobno, s tim sam novinarom osobno dobar. Ali sam htio razjasniti još jednom: najdemonskiji zločin koji su nacisti napravili je što su uključili i dio Židova u proces ubijanja, uzimajući im čak i dušu, odnosno ono što im je zadnje preostalo: osjećanje nevinosti. Mi iz perspektive i komoditeta 2015. nismo u poziciji da im sudimo. Inače, prije nekoliko dana susreo sam posljednjeg živog pripadnika Sonderkommanda. Ima 93 godine, živi u Los Angelesu, to je pametan, osjetljiv čovjek koji je cijeli život posvetio tome da predavanjima upozna ljude s onim što je iskusio. Mislim da je izuzetno važno da mladi vide ovaj film i da shvate da povijest nije dosadna, završena. Nakon fašizma i staljinizma mi danas imamo novo zlo - radikalni islamizam. I danas ljudima sijeku glave samo zato štosu kršćani ili Kopti. Genocid nije zatvorena stranica, on nije tužna prošla epizoda. Presedan je postao obrazac.
Ne mogu izbjeći “neizbježno” mađarsko pitanje. Kako kao Mađar gledate na Jobbik, na rast antisemitizma, na bodljikavu žicu na granici?
- Žicu ne bih povezivao s Jobbikom, koji je ipak u Mađarskoj opozicija. Ali, jako je bitno ponoviti kako je holokaust mađarska tema…
Kao i hrvatska…
- Upravo sam to htio i ja reći: kao i hrvatska. Trećina ubijenih u Auschwitzu bili su mađarski Židovi. Dvije trećina mađarskih Židova je ubijeno, a efikasno su deportirani u svega nekoliko tjedana. To ne bi bilo moguće bez predanog sudjelovanja mađarskih činovnika, policije, vlade. To je sramotna mrlja Mađarske. Zato je tužno što je u mađarskom društvu antisemitizam još tako živ i jak.
Recite nam nešto o svojoj ranoj karijeri rock zvijezde?
- Imao sam sastav HuckRebelly u kojem sam bio pjevač i tekstopisac. Izbačen sam iz srednje škole zbog antikomunizma, jednom sam prilikom bacio sovjetsku zastavu u Dunav. Stalno smo mijenjali imena da nam ne bi zabran ili koncerte, nije nas bilo na radiju i televiziji, ali imali smo određenu fan bazu. Nekako smo znali da je sistem truo i da mora pasti, a ono čemu se i danas čudim je da je pao bez kapi krvi, da netko nije pokušao silom spriječiti Gorbačova. I danas mislim da je to čudo.