Redatelj "Ranih radova" čest je gost ZagrebDoxa, s razlogom jer ga smatraju jednim od najboljih autora dokumentarnih filmova ne samo u regiji nego i u Europi. Ove godine vidjet ćemo dokumentarac "ŽŽŽ - Žurnal o Želimiru Žilniku" u režiji Janka Baljka (također vrsnog dokumentarista, pamtimo ga je filmu o srpskim gangsterima "Vidimo se u čitulji"), u pratećem programu Biografski dox. U pitanju je sugestivno ostvarenje koje se uopće ne zamara pravilnim redoslijedom Žilnikova opusa, započinje šetnjom dvojice redatelja kroz vojvođanske ravnice i najčešća im je tema njegov prvi dugi igrani film "Rani radovi", koji je izazvao pravu buru u tadašnjoj Jugoslaviji i to u lipnju 1969. Film je već odabran za službeni program berlinskog festivala, no lokalne politične snage poželjele su ga zabraniti i upriličile sudski proces. Nisu računale na činjenicu da je Žilnik studirao pravo i da je poželio sam obraniti svoj film, što mu je i uspjelo. Uzgred, vjerojatno niste znali da je poznata scena seksa između Milje Vujanović, inače pobjednice za najljepšu ženu Srbije 1967., i Čedomira Radovića, zbog koje je film odlično prolazio u periferijskim kinima, skraćena za 8-9 sekundi kako bi se osigurala dozvola za prikazivanje. U Berlinu je dobio Zlatnog medvjeda i to je bila prva pobjeda nekog jugoslavenskog filma na jednom od tri velika europska festivala. Bila je to pljuska domaćim ideolozima, koji su mu se osvetili na predstojećem pulskom festivalu, gdje su "Rani radovi" dobili samo specijalnu diplomu za "osobitu režiju".
Žilnik je već prije "Ranih radova" bio velika nada mladog jugoslavenskog filma, njegovi rani dokumentarci "Žurnal o omladini na selu zimi", "Pioniri maleni…" i "Nezaposleni ljudi" nagrađivani su na međunarodnim festivalima, a dobar instinkt pokazao je kad se s kamerom pojavio 1968. među beogradskim studentima i snimio u "Lipanjskim gibanjima" poznati govor Steve Žigona iz "Dantonove smrti": njegov monolog s usklikom "Nema sporazuma, nema primirja s ljudima za koje je Republika špekulacija, a Revolucija zanat!" bio je kao napisan za tu prigodu. Žilnik će na festivalu prikazati i nekoliko svojih filmova, dokumentarnih i igranih, nastalih za egzila u Njemačkoj (nakon što mu nisu dali da dovrši svoj drugi dugi igrani film "Sloboda ili strip", shvatio je da mu je najuputnije postati gastarbajter). U rujnu će navršiti 80 godina, u filmografiji ima preko pedeset filmova, a vjerojatno je prvi europski autor koji se sustavno bavio problemima imigranata i izbjeglica, čak je i sam iskusio kakav je to život.
Glavni program ZagrebDoxa, Međunarodna konkurencija, nudi pravo obilje intrigantnih dokumentaraca. Recimo, "Uspon" Jessice Kingdon dobio je dvije nagrade na njujorškom Tribeca Film Festivalu i još niz drugih priznanja, a upravo se natječe za Oscara u kategoriji najboljeg dugog dokumentarca. Film je nevjerojatan jer pokazuje jednu od velikih sila – Kinu – iz aspekta koji dosad nismo vidjeli. Nezaposlenost u najmnogoljudnijoj državi na planetu zasigurno postoji, no neobično je vidjeti scenu u kojoj se traže radnici, a jedini je uvjet da nisu osuđivani, tetovirani i, dakako, hendikepirani. Što oni rade? Ništa posebno, slažu čepove na boce i još koješta drugo, ali pritom pokazuju entuzijazam koji se od njih očekuje, inače će dobiti otkaz. Zanimljivo je da su mnogi svjesni napretka svoje zemlje, koja još nije iskoristila sve svoje potencijale, inače bi bila moćnija od Amerike. Na primjer, smatraju da su iskoristili samo dio svojih resursa, i to ne više od dvadeset posto, tako da još imaju puno prostora za napredovanje. Redateljica prezentira različite dijelove filma bez ikakvog komentara, koji joj zapravo i ne treba, jer slika katkad govori više od riječi.
Posebne pohvale zaslužuje još jedan film iz Međunarodne konkurencije, to je "1970." poljskog redatelja Tomasza Wolskog (bio je jedan od montažera lanjskog dokumentarca Sergeja Loznice "Babi Yar.Kontekst"), također nagrađivan na europskim festivalima. Po dosjetljivosti podsjeća na postupak Petera Jacksona u filmovima "Oni neće ostarjeti" i "The Beatles – Get Back", koji nam je osvježio stari dokumentarni materijal kao da je aktualan. Tako je i Wolski raspolagao zvučnim zapisom telefonskih razgovora članova pokrajinskog komiteta komunističke vrhuške u Gdansku i drugim gradovima u kojima su 1970. izbili prilično ozbiljni nemiri kad je država uoči Božića znatno povećala cijene prehrambenim proizvodima. Pogotovo su se bunili radnici iz brodogradilišta, jedne od najutjecajnijih industrija u toj zemlji, pozivali su na štrajk, što je partijske rukovodioce prisilili da pozovu u pomoć policiju, pa i vojsku. Kako to sve iskoristiti? Wolski se dosjetio da inscenira prizore kao u kazalištu lutaka, da se odlučio na igrani film, izgubio bi najveću vrijednost tog materijala, a to su glasovi. Ovako mu film djeluje zastrašujuće, s lutkama koje su animirane kao da su žive. Dodatni adut su mu bile dokumentarne snimke s ulica, vrlo često bez tona, ali taj su dodali spretni mikseri. Neugodna 1970. godina dočarana je nevjerojatno uvjerljivo, a film se isplati pogledati i nekoliko puta.
U regionalnoj konkurenciji ima pet hrvatskih filmova i nekoliko manjinskih koprodukcija, no najveću pažnju zasigurno će izazvati "Mlungu – Bijeli kralj" Davida Lušičića, diplomiranog redatelja, scenografa i arhitekta, koji je nagovorio našeg pomorca, uhićenog u krijumčarenju 230 kilograma kokaina, što je najveća takva zapljena u Južnoafričkoj republici. Njegov protagonist proveo je pet godina u zatvoru, ali nije nikakav pokajnik nego trijezno rezonira da je sam kriv što su ga uhvatili, budući da je prije toga dvaput napravio sličan pothvat. Je li ga zatvor opametio? Iako se kune da se nikad više ne bi pokušao nešto takvo, ipak je primamljivo zaraditi po jednoj "vožnji" 200, 300 tisuća eura. Smeta ga što je osramotio roditelje, ipak živi u mjesto gdje svi znaju što je napravio, a vjerojatno se sada nalazi na spisku pomoraca koje se posebno kontrolira. Dok prevozi turiste barkom, razmišlja o propuštenim prilikama, koje mu se možda više nikada ne ukažu.