Praznici su završili i svi oni koji su doputovali iz inozemstva usprkos koroni, sada se vraćaju u Beč i München, Dublin, Stuttgart ili gdje već zarađuju za život. Bilo da putuju automobilom, avionom ili autobusom, nije im lako krenuti na taj put jer sa sobom, uz prtljagu, nose i nešto drugo, nevidljivi teret tuge i nostalgije koji raste sa svakim kilometrom udaljenosti od kuće. Nekima taj odlazak pada lakše, a nekima teže, sigurno ima veze i s godinama i s time ostavljaju li obitelj ili ne. Ali većina ipak pati od kronične bolesti koja se teško liječi, a čiji simptomi izbijaju na vidjelo tek povremeno, u mirisu sarme, u gutljaju ljute rakije ili razgovoru s roditeljima preko WhatsAppa.
I sama sam prije tridesetak godina upoznala taj osjećaj težine i gvalje u...