Isprva se činilo da smo dobili prvoklasnog filmskog zavodnika, Milan Gutović nastupio je 1979. u poratnoj romantičnoj humornoj drami "Drugarčine", glumio je prekaljenog partizana kojeg natjeraju – zajedno s njegovim vršnjacima – da završi školu, nitko od njih ne shvati to previše ozbiljno, ali im se dopadne naočita plavokosa učiteljica (igrala ju je Beba Lončar): ona ne dozvoljava da joj podrivaju autoritet, pogotovo ne nestašni Džinga (Gutović), ali iz njihovog prepucavanja nastaje ozbiljna ljubavna veza.
Tek za napomenu, učenici nisu bili puno stariji od svojih profesora, pa su takve romanse bile normalna stvar. Redatelj Mića Milošević (bivši filmski kritičar) htio je napraviti film za publiku, pa je uz obilje humora nakrcao "Drugarčine" i erotskim scenama svojih glavnih glumaca.
Najmanja očekivanja
Nije to bilo sve što je tada kvalificiralo Gutovića kao romantičnog junaka, 1981. najprije je glumio u još jednom Miloševićevom filmu "Berlin Kaputt", smještenom također u poratno razdoblje, i u njemu je bilo ponešto erotike, a odmah zatim gledali smo ga u "Erogenoj zoni", drugom filmu Dejana Karaklajića (prvijenac "Ljubavni život Budimira Trajkovića" iz 1977. bio je veliki hit), čiji naslov dosta govori, gdje mu je partnerica bila naočita slovenska glumica Marina Urbanc.
Te 1981. Gutović je nastupio u čak pet filmova i dvije televizijske serije, a najmanje je očekivao od jednog drugog Miloševićevog filma, komedije "Laf u srcu", jer je to bila razmjerno mala uloga, medicinskog brata Srećka Šojića, koji je zasmijavao svojim načinom govora (uostalom, nadimak mu je bio "Piroćanac"). Scenaristi Siniša i Ljiljana Pavić bili su jako zadovoljni njegovom epizodom, a kako su za narednu godinu pripremali komediju "Tesna koža", smatrali su da se on u njoj mora obavezno pojaviti, ali u puno većoj ulozi.
Sada je već postao direktor u poduzeću u kojem radi glavni junak Dimitrije "Mita" Pantić (Nikola Simić), prosječni Jugoslaven koji ima premali stan i preveliku obitelj, gdje nema nikad mira, uostalom kao ni na poslu: tamo ga pak šikanira spomenuti Šojić, sklon korupciji i zapošljavanju preko veze.
Film je postigao golemi uspjeh, u tadašnjoj Jugoslaviji skupio je najviše gledatelja, oko milijun i 200 tisuća, više i od spektakularne "Bitke na Neretvi" Veljka Bulajića, a Gutović je postao nova komičarska zvijezda. Kako je priznao, lik Šojića kopirao je po Tomi, svom zidaru koji mu je u stanu obavljao radove i fascinirao ga svojim načinom govora s naglašenim mekim "ć". Na "Tesnu kožu 2" morali smo čekati pet godina, a u njoj su Panta i Šojić već bili ravnopravni glavni junaci, a publiku su uveseljavali "Rokeri s Moravu" Borisa Bizetića i pjevačica Suzana Perović.
Odmah zatim Gutović je snimio gay komediju "Špijun na štiklama", u kojoj se preodijevao u ženu, prilično nevjerojatan film za razdoblje u kojem je nastao, no redatelj i glumac Milan Jelić imao je sklonosti prema takvim temama. Uslijedila je "Tesna koža 3", u kojoj jedva da ima nekih promjena u odnosu na prethodne nastavke, a "Tesna koža 4" nastala je 1991. i još uvijek uspijevala postati hit. Jugoslavija se, međutim, polako raspadala, i nije bilo šanse skupiti onakav broj gledatelja kao ranije, dok je "Tesna koža 5" iz 2015. ispala potpuni fijasko, jer je tijekom snimanja umro Nikola Simić, pa je film ostao nezavršen.
"Iznenađen i uvređen"
Produktivnog scenarista Sinišu Pavića koji je dotad kontrolirao serijal to nije osobito pogodilo jer je 2006. započeo dugovječnu seriju "Bela lađa", u njoj je Gutović bio frontmen, a Petar Kralj zamijenio je Nikolu Simića u ulozi Dimitrija Pantića. Gutović je napustio seriju otprilike 2011., lik Srećka Šojića više mu nije predstavljao nikakav izazov, ionako su svi vodili popis njegovih najomiljenijih citata, kao što su "Ja sam iznenađen… i uvređen", "Neće slonče u lonče", "Koliko ti dugujem? Ja se za taj novac uopće ne sećam" i "Tačno se sećam da se toga ne sećam". Čak je i uzrečica "Da remiziramo" (htio je reći "da rezimiramo") ušla u narodnu predaju.
Bilo bi pogrešno svoditi Gutovića na uloge u "Tesnoj koži" i "Beloj lađi", jer je on, osim što je bio odličan komičar, bio i prilično ozbiljan glumac, koji se nakupio najprestižnijih nagrada u srpskom teatru. Rođen je 1946. u prigradskom naselju Beograda, roditelji su mu bili prosvjetni radnici ali su se često selili, pa su tek puno kasnije završili u beogradskom kvartu Voždovac. On je isprva maturirao elektrotehničku školu i upisao strojarstvo, međutim, sestra Bojana uvjerila ga je da je gluma njegov pravi poziv, pa se prebacio na Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju i diplomirao 1967.
Odmah su ga primili u Jugoslovensko dramsko pozorište zajedno s kolegama s klase Svetlanom Bojković, Josifom Tatićem i Tanasijem Uzunovićem, zvali su ih "Bojanova djeca", jer se smatralo da ih je Bojan Stupica odlučio na taj način promovirati, no glumac je to demantirao, budući da je ravnatelj JDP-a u njegovo doba bio Eli Finci.
Odlazak na selo
Počeo je karijeru u burnom razdoblju, predstava "Kad su cvetale tikve" bila je vrlo subverzivna, napravljena je po romanu Dragoslava Mihailovića iz 1968., pa je u ideološkim razračunavanjima početkom sedamdesetih skinuta s repertoara. Imao je još uvijek dovoljno aduta, predstave "Kolubarska bitka", "Pučina", "Pigmalion", "Hamlet", "Tko se boji Virginije Woolf" i njih još nekolicinu, 2006. prešao je u beogradsko Narodno pozorište, no valjda je najzadovoljniji bio u političko-satiričkom "Kabareu", koji je sam osnovao i u njemu nastupao posljednje dvije decenije.
Neke njegove poteze teško je bilo razumjeti, na primjer, četiri godine proveo je na selu na Čenti, naprasno prekinuvši karijeru, i tek ga je Žarko Laušević nagovorio da ga zamijeni u ulozi ruskog kneza u predstavi "Lažni car Šćepan Mali".
Mnogima je pak puno značio zbog kratke tv serije za djecu i mladež "Pustolov", jer su uz nju godinama odrastali. Prije deset godina dopremljen je u predinfarktnom stanju na Vojnomedicinsku akademije u Beogradu, ugradili su mu stent i vrlo brzo bio je u punom pogonu, no sada je bolovao od teške upale pluća i ovaj put mu nije bilo spasa. Umro je u srijedu na VMA, imao je 75 godina.