Nakon ovogodišnjih Oscara, osoba o kojoj će se vjerojatno najviše pričati nije nijedna od onih koji su ih dobili, nego osoba koja ga - nije dobila. To je, dakako, Glenn Close.
U nedjelju navečer, naime, Glenn Close ušla je u povijest kao jedina glumica u povijesti Hollywooda koja je sedam puta nominirana za Oscar, a nikad ga nije dobila. Time je na listi serijskih gubitnika nadskočila Amy Adams i Deborah Kerr, koje su šest puta gubile. Ispred Close ostao je samo siroti Peter O’Toole, koji je nominiran osam puta, ali kipić Akademije nikad nije uzeo u ruke.
Tako su glasači Američke akademije u nedjelju gorkom ironijom začinili karijeru jedne od najneobičnijih i najnetipičnijih hollywoodskih glumica. Jer, Glenn Close (1947.) nikad nije ni po čemu bila tipična hollywoodska zvijezda. Nelijepa, muškobanjastog, pjegavog i uglatog lica, Glenn Close nije niti mogla niti htjela glumiti u tipu zgodne pomagačice ili predmeta ljubavnog interesa, glumačkom tipu na koji se svodi tri četvrt ženskih uloga u studijskom Hollywoodu. Afirmirala se ranih 80-ih, kada je tri godine zaredom za tri filma bila nominirana za Oscara za epizodnu ulogu. Indikativno za karijeru Close je i to da je u jednom od njih (“Svijet po Garpu”) glumila mamu Robinu Williamsu. U tom je trenutku (1982.) imala 35 godina i glumila majku glumca od kojeg je bila starija četiri godine.
Nakon tog iznimno uspješnog, ali atipičnog početka karijere, Close će postati prava zvijezda krajem 80-ih, kad u pomalo mizoginom ozračju japijevske kulture ulazi u nišu uloga fatalnih, dominantnih “žena bogomoljki”, nišu koja će je dugo obilježiti. U tom razdoblju igra glavnu negativku u “Fatalnoj privlačnosti” Adriana Lynea i zlu spletkaricu o adaptaciji francuskog prosvjetiteljskog romana “Opasne veze” Pierrea Choderlosa de Laclosa u režiji Stephena Frearsa. Za obje će uloge biti nominirana za Oscara, oba su filma bila jako uspješna, no teško je reći da su Close zbog tih uloga kritičari cijenili. Close u tom razdoblju funkcionira kao tipična “typecasting” glumica koja glumi mizogini tip fatalne noirovske ženke preko koje bivaju kažnjeni muški prijestupi i lakomislenosti.
Osamdesete i devedesete bile su za Glenn Close zlatno razdoblje. Nakon toga glumi i manje i manje zapaženo. Paradoks je da, međutim, upravo u tom kasnom razdoblju tumači i neke od svojih najboljih uloga. Čini se da je trebalo da Close ostari kako bi je režiseri prestali koristiti kao tipsku Zlicu Od Opaka i da joj počnu davati zanimljivije uloge. Jedna od njih je u odličnom britanskom zombi SF-u “Djevojka sa svim darovima”, u kojem glumi oštroumnu biologinju - za tu, možda i najbolju ulogu, Close nije nominirana. Nominirana je zato za “Wife” - feminističku dramu o supruzi književnog nobelovca koja svojem mužu baš i ne kuha samo čaj nego u njegovoj karijeri ima i zamjetniju ulogu. Riječ je o filmu nategnute premise, no onom što je Close u filmu napravila nema se što zamjeriti: odigrala je finu rolu kao žena u kojoj se hrvaju oprečne emocije ponosa, zavisti, frustracije i patrijarhalne podložnosti.
Znači li to da je odluka glasača da Oscara daju Oliviji Colman nepravedna?
Ipak, ne. Britanska glumica osvojila je svojeg prvog Oscara za ulogu pretile i ne baš oštroumne kraljice Anne Stuart u filmu “Miljenica” Yorgosa Lanthimosa. Uz uvažavanje Close i “Wife”, ono što je Colman napravila je ipak mrvu dojmljivije. Riječ je, za početak, o bitno ambicioznijem i originalnijem filmu. Drugo, riječ je o transformativnoj glumačkoj ulozi kakvu Hollywood voli. Konačno, riječ je o ulozi koja je neortodoksna i zahtjevna zato što je i film takav. Lanthimosov film je spoj klasične kostimirane drame i modernih skaredno uličarskih dijaloga, stil filma na rubu je između tragedije i crne komedije, a gluma je zahtijevala stil koji je mješavina alanfordovske karikature i psihološke udubljenosti. To je svakako zadaća koja glumcima nije laka, a Colman ju je obavila sjajno.
Što se muških glumačkih Oscara tiče, onaj Ramiju Maleku za ulogu Freddieja Mercuryja u “Bohemian Rhapsody” bio je očekivan, ali istodobno i dosadan. Taj glumac koptsko-grčkog podrijetla dosad je bio najpoznatiji po ulogama egzotičnih i/ili bliskoistočnih likova u serijalima “Noć u muzeju” i “Sumrak saga” te po seriji “Mr. Robot”. U “Bohemian Rhapsody” Malekov je posao bio manje posao glumca, a više imitatora. Skinuo je vrlo uvjerljivo glas, scensku kretnju i dikciju slavnog pjevača, no za nešto više od toga trebalo je da i film bude manje saharinski površan.
Dobitnik Oscara za mušku epizodu Mahershala Ali novi je, pak, miljenik Akademije: ovo mu je drugi Oscar u samo tri godine. Rođeni Kalifornijac, prvi musliman koji je dobio glumačkog oscara, Ali se nakon niza sporednih uloga prvi put uočljivo iskazao ulogom pokvarenog lobista Remyja Dentona u TV seriji “House of Cards”. Ipak, pravu je aklamaciju doživio za ulogu dobronamjernog kubanskog dilera Juana u crnoj gay drami “Moonlight”. Činilo se da će to biti tek dobri, mali “off-hollywoodski” film, ali “Mjesečina” se pretvorila u senzaciju i 2016. osvojila Oscara za najbolji film, a Mahershala Ali i sam je dobio kipić Akademije. Nakon toga, odglumio je i glavni lik treće sezone krimi serijala “True Detective”, ulogu zanimljivu po tome što glumi isti lik u tri životne dobi, od mladosti do staračke demencije.
U usporedbi s tim odličnim ulogama, uloga pijanista Shirleyja u “Zelenoj knjizi” pomalo je na prvi zub. Ali tu glumi obrazovanog crnog umjetnika, prikrivenog homoseksualca i dekadenta koji je jednako otuđen i od “svojih” kao i od bijelih, te strahovito sam. U karijeri je svakako imao i boljih uloga. No, “Green Book” potvrđuje gdje je niša u koju u ovom trenutku Hollywood smješta Alija. On postaje svojevrsna zamjena za Denzela Washingtona ili, na još duljoj vremenskoj skali, za Sidneyja Poitiera: otjelovljenje poželjnog socijalnog modela koji Hollywood konstruira za Afroamerikance. Pred njim je, kao i pred Malekom, svakako još puno filmova. Mnogi će od njih biti bolji od onih za koje su sada dobili Oscare.