Ne čudi me što su najpoznatijega nogometaša na svijetu provezli kroz Vrata od Ploča u zatamnjenom kombiju. Da je pošao pješice, možda bi odustao od večere misleći da je zalutao u starački dom. Dubrovnikom ovih dana masovno marširaju starci s Dalekog istoka, generacije rođene prije Korejskoga rata, svikle na glad i bijedu, ljudi rastom upravo minijaturni, do sto pedeset centimetara, u prosjeku pola metra niži od, recimo, domaćih mladića, a i djevojaka, pa kad vod takvih turista zaustavi kakav domaći “Ronaldo”, imaš sliku jedroga, neotesana Gulivera koji samo što ne ugazi masu delikatnih Liliputanaca, smežuranih i tankih, nemoćnih poput noćnih leptira.
Uzduh kvare brojne već pregrijane friteze, s već užeglim uljem, zidine su krcate pognutim glavicama što jedva napreduju - ukrug; unutar zidina gotovo više nema nego li - turista. Uglavnom slabe platežne moći.
Ono što je zajedničko i nogometašu i Korejcu jest da taj grad, kojem su došli da ništa iz njega ne ponesu, a niti u njem ostave, nije za njih stvaran, nego li predstavlja nekovrsnu kulisu za popravljanje vlastita raspoloženja. Od toga Dubrovnik, uostalom, živi.
O svemu tome razmišljam, upravo pristigavši dakle iz Dubrovnika, dok pratim eto Vijesti u prezentaciji Ane Brdarić Boljat. Dakako, Uskrs jest prvo čestitala, a zatim - takvi su mediji - servirajmo najgore.
Radije sam se u tekstu odmah prebacio na Ronalda, nego li da evociram odvratnu, kako se danas neukusno kaže, “prijelomnu vijest” s Dalekog istoka kojom je, eto, počeo uskršnji pregled događaja: tisuću ljudi ubila je i teško ozlijedila skupina vjerskih fanatika.
Svijet je zapravo prilično odvratno mjesto otkako ga je preuzela eto dokazano najagresivnija vrsta sisavaca na njemu - ljudi. Zapravo bi se medijima, osobito glavnim, mogla ovaj put za dobro uzeti njihova suzdržanost u izvještavanju o tom zločinu iz mržnje. Njegovi odjeci ne mogu biti dobri i ne mogu donijeti ništa dobroga. Zlo, ako se ne može već u korijenu sasjeći, ne treba ni reklamirati. Što manje snimki, što manje detalja - to bolje.
Ovdje se, dakako, postavlja pitanje gdje je granica između cenzure i razumnoga djelovanja? Prikazivati snimke raznesenih ljudi doista na neki način znači - ponovno ih ubijati. Svaka takva slika, dakle, trijumf je za ubojice. S druge strane, praviti se da se ništa strašno nije dogodilo, skrivati podrijetlo i motive počinitelja, stvara možda još veću uznemirenost i možda još veću mržnju.
Ovaj “šareni” uskršnji karusel vijesti, uokviren jednim dalekim masakrom i jednom ovdje zasjalom zvijezdom, možda je, zapravo, vrlo učinkovita sažeta slika današnjega svijeta koju doživljavamo putem masovnih medija: značajni su jedino krv i slava, a sve ostalo jest premalo značajno da bi se samostalno konzumiralo. Još ako postoji kakva viša sila koja će se pobrinuti za nas umjesto nas samih, kud ćeš većega zadovoljstva nego li se izvaliti pred ekran i redom upiti sve što je u ponudi: od smrti do uskrsnuća...