Na prvom beogradskom FEST-u, početkom 1971., koji se pretvorio u pravi spektakl kako izborom filmova tako i atraktivnim gostima, od njemačke glumice Marije Schell do legendarnog holivudskog redatelja Franka Capre, mlađi su gledatelji najveću gužvu napravili oko Petera Fonde i njegova prijatelja Dennisa Hoppera. Oni su donijeli svoj film “Goli u sedlu”, koji prije a ni poslije nije igrao u našim kinima, snimljen je 1969., no tada je za njega znao svaki površni poznavatelj američke kinematografije.
Zašto takvo zanimanje za mladog Fondu, kojeg su prije toga mogli vidjeti samo u ratnom filmu “Pobjednici” Carla Foremana iz davne 1964., igrao je američkog vojnika koji u tek oslobođenoj Europi usvoji psa lutalicu: za nevolju, nesretnu životinju njegovi kolege koriste kao metu za gađanje, što osjetljivog mladića jako pogodi. Nominiran je za Zlatni globus za mladog glumca koji puno obećava, bila je to ozbiljna drama neprimjerena tinejdžerima, a nakon toga je nestao s radara. Što se dogodilo? Postao je dio antiestablišmenta, više se družio s hipijima i rokerima nego holivudskim celebrityjima, a jedino je još pristao glumiti u omnibusu “Tri koraka kroz ludilo” po pripovijetkama Edgara Allana Poea, i to u prvoj priči koju je režirao Roger Vadim, tadašnji suprug njegove starije sestre Jane Fonda: ispalo je da je to - metaforički - incestuozna romansa, no film se uglavnom gledao zbog trećeg dijela s Terenceom Stampom u virtuoznoj režiji Federica Fellinija.
”Divlji anđeli”
Ono po čemu je Fonda tada bio važan, to nam nisu dali gledati. On je, naime, upoznao producenta i redatelja B-filmova Rogera Cormana, koji ga je angažirao za svoj film “Divlji anđeli”, o grupi motociklista na rubu zakona, s nacističkim obilježjima - od kaciga do trofejnih odlikovanja - i svakojakim opijatima. Partnerica mu je bila Nancy Sinatra, upravo je izdala svoju planetarno popularnu singlicu “These Boots are Made for Walkin’”, a među pripadnicima njegove razuzdane družine bio je još mladi Bruce Dern. Film se reklamirao sloganom “Njihov credo je nasilje… njihov Bog je mržnja… a nazivaju se Divlji anđeli”, posve dovoljno da ga domaći distributeri izbjegavaju kao kugu, unatoč sjajnom odjeku u kinima.
Peter Fonda, Alejandro Jodorowsky i Dennis Hopper
Nije im se dopao ni “Trip”, opet u Cormanovoj režiji, film o momku koji eksperimentira s LSD-om i drugim halucinogenim drogama, no problem je što je to radio i u zbilji. Družio se s članovima grupe The Byrds, upoznao je i Beatlese. Dok su se drogirali, ispričao im je kako je sa 11 godina slučajno napucao sebe u trbuh, pa su John Lennon i George Harrison iskoristili to za pjesmu “She Said She Said” s albuma “Revolver”, ali su promijenili spol osobe o kojoj se radi da sve ne bi bilo suviše očito. Sudjelovao je i u nemirima na Sunset Stripu, gdje su gnjevni mladi protestirali protiv policijskog terora, bio je uhapšen, a grupa Buffalo Springfield opjevala je incident u glasovitoj pjesmi “For What it’s Worth”. Na toj sceni upoznao je Dennisa Hoppera i sprijateljio se s njim, zajedno su razradili ideju za film “Goli u sedlu”, o dvojici motociklista koji su upravo prošvercali kokain iz Meksika u Ameriku i zaradom financirali svoje lutanje po Jugu.
Ponudili su projekt Cormanu, kojemu se Hopper nije činio iskusnim za redatelja, no Fonda je bio pogonski motor projekta i povlačio dobre poteze: sam je skupio budžet od 400 tisuća dolara, našao je zahvalnog distributera u uglednoj kompaniji Columbia Pictures, koja je promovirala film kao kontrakulturnu senzaciju u duhu vremena (bilo je to 1969.), s efektnim rock soundtrackom (“Born to Be Wild” i dr.) i neočekivanom holivudskom podrškom. Naime, Cormanov proteže Jack Nicholson igrao je odvjetnika za građanska prava i nominiran je za Oscara, jednako kao i scenarij Fonde, Hoppera i Terryja Southerna. Bio je to čisti novi Hollywood, čak i vrlo komercijalan, jer je zarada samo u američkim kinima iznosila 40 milijuna dolara bruto. Corman mora da nije bio zadovoljan ovakvim ishodom, ali krivnja je bila isključivo na njemu. Film smo, dakako, mogli vidjeti samo na spomenutom beogradskom FEST-u, jer se procijenilo da bi takvo nešto moglo pokvariti jugoslavensku mladež.
Corman ipak nije bio kivan na svoju zvijezdu i upošljavao je Fondu u nizu katkad vrlo ambicioznih akcića (“Osvetu Toma Huntera” režirao je, na primjer, Jonathan Demme), no najviše uspjeha imao je subverzivni “Prljava Mary i ludi Larry”, sa Susan George kao partnericom, u produkciji 20th Century Foxa. Hopper je u međuvremenu poželio još režirati, ali vidjelo se da je morao prepustiti Fondi veću kontrolu nad projektom koji se zvao “Posljednji film” (1971.): on je, istina, igrao glavnu ulogu, ali Hopper je kontrolirao mise-en-scéne, i to katastrofalno.
Peter, Jane i Henry Fonda
Režirao vestern
I Fonda je režirao iste godine svoj prvi film, bio je to suzdržani vestern “Kauboj bez mira”, koji je slabo prošao u kinima (začudo, bio je otkupljen za jugoslavensku distribuciju i u nas našao popriličan broj poklonika), ali je zato restauriran početkom milenija i dobio priznanja koja su mu uskraćena u doba premijere. Potkraj sedamdesetih Fonda je režirao još jedan film, vrlo neobičan vestern “Wanda Nevada”, igrao je glavnu ulogu, pustolova koji na kocki dobije 13-godišnju nimfetu (Brooke Shields) i zaljubi se u nju. Delikatni odnos seksa s maloljetnicom nekako je prigušen, a najzanimljivije je da se u jednoj sceni, koja se doima kao umetak, ali i kao poetski naglasak, pojavio njegov otac Henry Fonda. Njega je Peter obožavao, što je isticao u svakoj prilici: kad god bi mu se netko obratio s “gospodine Fonda”, on bi se okrenuo jer je mislio da je otac negdje iza njega.
Fonda mlađi rođen je 1940., majka mu je bila Frances Ford Seymour, izdanak bolje obitelji, ali mentalno potpuno nestabilna. Jane je poslije otkrila da su je u djetinjstvu i kao mladu curu seksualno zlostavljali. Tri i pol mjeseca nakon što joj je Henry Fonda naveo da će se razvesti od nje, ona je u sanatoriju u kojem je tada boravila uzela brijač i prerezala si grkljan. Peter je tada imao samo 10 godina, nisu mu rekli što se dogodilo s majkom, ali je to sam otkrio kad je navršio 15. Tada je već ustrajao u odluci da postane glumac poput oca, igrao je u školskim predstavama, ali se kasnije probio i na Broadway, gdje je prvi uspjeh postigao već u 21. godini, u predstavi “Krv, znoj i Stanley Poole” tada još ne toliko poznatih dramatičara Jamesa i Williama Goldmana. Njime je osobito bio oduševljen renomirani Robert Rossen, koji mu je dao važnu sporednu ulogu u svom kultnom filmu “Lilith” (1964.), uz Jean Seberg, Warrena Beattyja i još ne tako poznatog Genea Hackmana, htio je s njim potpisati sedmogodišnji ugovor, ali je umro prije nego što su počeli raditi na sljedećem projektu.
Alternativni način života
Tko zna, da nakon “Pobjednika” nije prihvatio alternativni način života, možda bi napravio respektabilnu glumačku karijeru poput svoje sestre. I ona je prolazila različita razdoblja, od seks bombe do političke ikone, ali se znala zaustaviti i postati glumica koju su neprestano nominirali, a ponekad i nagrađivali Oscarom. Uostalom, tko za jednog od muževa izabere medijskog magnata Teda Turnera, očito nije stvoren za smiren život.
Peter Fonda 2014.
Peter joj je, u tom pogledu, bio čista suprotnost, samo prva supruga, Susan Brewer, radila je na filmu, s njome je imao dvoje djece; jedno je Bridget Fonda, kasnije itekako zapažena glumica, a Justin Fonda bavio se tehničkim aspektima filmske produkcije. Dvije sljedeće supruge uopće nisu imale veze sa show businessom. Zadovoljio se glumačkom karijerom u kojoj je bilo vrlo malo odskoka, ali je znakovito da ga je John Carpenter htio makar za epizodu u svom popularnom filmu “Bijeg iz Los Angelesa”, svojevrsnom nastavku “Bijega iz New Yorka”. Ponekad bio dobio priznanja kad bi ih najmanje očekivao, kao za film “Uleeovo zlato” (1997.) talentiranog Victora Nuñeza, pripadnika nezavisne struje američkog filma: igrao je povučenog pčelara koji želi sačuvati sina od njegovih vrlo loših znanaca i spreman je na akciju tamo gdje bi se drugi vjerojatno povukli. Za tu je ulogu dobio Zlatni globus, ali i nominaciju za Oscara.
Pozdravio izum Twittera
Nominiran je za nagradu Emmy za ulogu u tv-filmu “Strast Ayn Rand”, uz Helen Mirren u naslovnoj ulozi, a Steven Soderbergh angažirao ga je za hvaljeni krimić “Osveta” (1999.), s Terenceom Stampom kao partnerom. Poput djeteta uživao bi i u blockbusterima kakav je “Ghost Rider” (2007.), tamo je glumio superzlikovca po imenu Mefisto, i bio prilično nesretan kad mu nisu ponudili ulogu i u nastavku. Nastupio bi i u ponekoj epizodi poznate serije, iako mu je netko trebao rastumačiti da je to ispod njegove razine, no njemu to nije smetalo. Pozdravio je i izum Twittera jer je tako mogao izraziti i svoja politička stajališta.
Lani je napao predsjednika Donalda Trumpa zbog useljeničke politike kojoj se fućka razdvaja li netko majku od djeteta. Tražio je popis službenika koji to rade i sugerirao da se održe protestni zborovi pred njihovim domovima i školama koje pohađaju njihova djeca. Možda to nije idealno rješenje, ali bilo bi itekako efikasno. Njegovi komentari rezultirali su umjerenim bojkotom zadnjeg filma “Granice”, u kojem je glumio s Verom Farmigom i Christopherom Plummerom. Neke “tweetove” je izbrisao, ali neke nije.
Umro je u petak, od zatajenja dišnih putova, jer je već dugo bolovao od raka pluća. Imao je 79 godina. Šteta što nije mogao kako spada proslaviti pedesetu obljetnicu “Golih u sedlu”.