Poznati danski dokumentarist Jon Bang Carlsen u filmu "Banalnost tuge" defragmentira tugu, govori o svom osobnom životu nakon smrti žene s kojom je proveo trideset i pet godina; vodi kroz svakodnevicu tuge, prihvaćanje gubitka na kognitivnoj i emotivnoj razini, faze i trenutke do pomirenja s činjenicom smrti. U tom životu s tugom, spontano razvija strategije za suživot. Pripovijeda fragmentarno, niže dijelove nekadašnjeg i sadašnjeg života, vizualne bilješke vremena prije i nakon Madeleine smrti, gradi priču kroz kadrove iz starih snimaka zajedničkih putovanja, slučajnih susreta, prostora i vizura koje su upoznavali skupa.
Makar su svijet proputovali skupa, Madeleine gotovo da i nema na tim snimkama, zazirala je od kamere i fotoaparata, objektiv nazivala "okom mrtvog čovjeka" - onoga koji vidi, ali nema osjećaje. Ni čovjek s kojim je dijelila život, makar filmski profesionalac, nema puno njezinih snimaka niti fotografija, pa redatelj u tom vremenu žalosti, u pokušaju da filmskim jezikom progovori o svojoj tuzi, na razne načine vizualno dokumentira smrt - od tijela u kojem više nema života do krematorija u kojem snima uredno poredane kovčege s tijelima koja čekaju na svoj red za spaljivanje. Nema anđela i raja, samo prah i pepeo, elektronika i tehnologija koja rješava fizičke ostatke, "dobro funkcionirajuće ništavilo".
"Banalnost tuge" djelom je esejističko razmatranje o životu. O životu koji su dijelili, o onome u čemu nisu htjeli sudjelovati i o onome čega su bili dio. Autor donosi hodogram tugovanja. Jutarnja buđenja ne znače frontalni sudar s tugom, pokušava produlji bijeg koji ima dok spava. Sebe pokušava uvjeriti da je Madeleine u kupaonici; sve dok ne mora i sam u kupaonicu, suočiti se s prazninom. "Ulaziti u prazne motelske sobe je kao rukovati se sa samoćom." Teško postaje i putovati bez nje. Ipak, vraćanje na mjesta koja su nekad zajedno obilazi autoru donosi i kratkotrajnu utjehu, trenutke kad gotovo pa zaboravlja da je umrla. Događa se da pomisli da je Madeleine pored njega, da stoje jedno pored drugoga gledajući ono što je ispred njih.
Dijelili su vremena optimizma, doba kad je, primjerice, Amerika izglasala prvog predsjednika crnca; film snima u Trumpovo doba. Svijet se zamračio politički, time mu život bez Madeleine pada još i teže. Povremeno u filmu preminuloj objašnjava svijet u kojem ona više ne sudjeluje. Kroz film u fragmentima pripovijeda i životnu priču Madeleine, Irkinje koju je majka rodila u Londonu i dala u sirotište, koju je posvojila žena u Velikoj Britaniji koja se nije mogla nositi s njezinim temperamentom.
Film je poetičan zapis, u njemu je mnogo filozofskih sekvenci i pitanja. Američki Indijanac Jon Bang Carlsenu prenosi svoju životnu filozofiju: Sve što postoji ima neki smisao, to je ono čemu učimo našu djecu. Postoji bog, i taj bog je većini danas novac, štuje se novac. Indijancima je, pak, priroda crkva, u tu crkvu idu svaki dan. Baš te riječi koje pozivaju na čovjekov prirodni oslonac u prirodi ono su što je redatelju pomoglo kad su tijelo njegove partnerice na krematoriju pretvorili u prah.
"Banalnost tuge" autor je napravio nakon što se nije mogao koncentrirati na rad na novom filmu nakon smrti partnerice. Financijsku potporu za ovaj film nije tražio, jer nije znao hoće li ga ikada prikazivati. Naposljetku se pokazalo da je "banalnost" tuge općeljudsko iskustvo, film koji korespondira s mnogima. Film će biti prikazan na ZagrebDoxu.
Banalnost tuge
Redatelj: Jon Bang Carlsen
Ocjena: 4