StoryEditor
‘ATLANTIS‘

Hrvatska premijera distopijskog filma Valentina Vasjanoviča: Ovo nije roba za svakoga

Riječ je o teškom, metafizičkom filmu oniričko sporog ritma i grdne vizualne eksplicitnosti
Atlantis film Valentina Vasjanoviča
 Valentin Vasjanovič

Kod distopijskih knjiga i filmova, nezahvalno je radnju smještati u odviše blisku budućnost. Orwellova “1984” ljudima je postala zanimljivo antidatirana kad je jednom stvarno stigla 1984. Godina 1997. davno je prošla, pa danas znamo da New York u doba Billa Clintona nije izgledao kao u Carpenterovu “Bijegu iz New Yorka”, da Snake Plixen nije lutao Manhattanom, niti se Manhattan pretvorio u otok/zatvor. Prošla je i 2018., godina u kojoj se zbiva(o) “Blade Runner”, pa danas znamo koliko se distopijski L.A. Ridleyja Scotta razlikuje od ovog današnjeg.

Ukrajinski režiser Valentin Vasjanovič nije odviše mario za tu razboritu predostrožnost. Politički i filmski rizično, on distopiju svojeg filma “Atlantis” smješta samo pet godina u budućnost. Vasjanovič je, čini se, optimistični patriot. U njegovu je filmu te bliske 2025. rat u Ukrajini završen, zemlja je ujedinjena, a “oni” (Rusi) su pobijeđeni. Njegov se film zbiva nakon onog što u Ukrajini zovu “hrvatski scenarij”: oružanog pripajanja odmetnutih teritorija.

Veteran kao veteran

Ali, ako Vasjanovičev SF donosi optimističnu prognozu ishoda ukrajinskog rata, to je, ujedno, i jedino što je u njegovu filmu optimistično. Jer, po svemu je drugom Ukrajina 2025. mračno i turobno mjesto. Višegodišnje ratovanje za sobom je ostavilo nebrojene, neoznačene masovne grobnice. Nekoć teško industrijalizirana zemlja puna je ruzinavih kolosa koji su zatvoreni ili se zatvaraju. Stanovništvo se masovno iseljava, a rijetki preostali žive poput zombija. Tisuće ljudi koji su prošli rat pate od žestokog posttraumatskog sindroma. Rat je ostavio i ekološke posljedice. Zatrovao je vodu i zemlju, pa se pejzaž sastoji od beskrajnih, žednih i neplodnih zaravni nalik napuštenim površinskim kopovima. Takva je Ukrajina 2025., pobjednica u svojem Domovinskom ratu.

U tom distopijskom svijetu bliske budućnosti zbiva se “Atlantis”, četvrti film dosad relativno nepoznatog ukrajinskog režisera. Ako je Vasjanovič (Žitomir, 1971.) do sada i bio relativno nepoznat, sada više nije. Njegov “Atlantis” prikazan je prošle jeseni u Orizzontima, popratnom programu venecijanske Mostre, gdje je zavrijedio pohvalne kritike i nagradu za najbolji film programa. Neposredno prije nego što je covid-19 zatvorio festivale, Vasjanovičev je film krenuo na uobičajenu festivalsku turneju preko Toronta, Tribece, Seville i Soluna. A onda se pred distopijom zapriječio distopijski scenarij - virus. “Atlantis” je prestao putovati svijetom, a sada se vratio, među ostalim i u Hrvatsku. Ove subote Vasjanovičev će film imati svoju hrvatsku festivalsku premijeru. Igrat će u programu splitskog Festivala novog filma kao vjerojatno njegova najjača atrakcija. Vasjanovičev je film, naime, jedan od najdojmljivijih naslova koji ove sezone igraju na hrvatskim festivalima.

Junak ukrajinske distopije je Sergij (Andrij Rimaruk), ratni veteran koji radi u starom, sovjetskom industrijskom pogonu. Rimaruk je veteran nalik mnogim veteranima koje smo upoznali nakon naših ovdašnjih ratova. Ima PTSP. More ga iznurujuće, višednevne nesanice, glavobolja i izljevi gnjeva. U jednoj od prvih scena filma, on i još jedan bivši vojnik odlaze u pustopoljinu na vježbu gađanja: iz svih mogućih kalibara rešetaju metalnu siluetu čovjeka. Ipak, Sergij radi. Ili barem radi dok ne dobije otkaz. Jednog dana radnicima se u pogonu videolinkom poput Velikog Brata obrati daleki kapitalist: izvijesti ih da je tvornica nerentabilna i da su dobili otkaz.

Otpušteni Sergij nalazi novi posao: počinje voziti kamion po “Zoni” - zagađenim, prostorima bivšeg ratišta. Preostalim trogloditima koji tu žive on kamionom prevozi bidone pitke vode. Jednog dana uz rub blatne ceste zatekne manji kamion kojem je probušena guma. Pomogne im. Usput upozna putnicu kamiona. To je Katja (Ljudmila Bileka). Katja je davno, prije rata i pobjede, bila arheologinja. I sada iskapa - ali ne antikvitete, nego tijela. Radi za forenzički tim koji iz masovnih grobnica vadi poginule i pokušava ih identificirati. Sergij im se priključi, što je početak po ambijentu jezovite, ali ujedno i poetične ljubavne priče.

Pejzaž blata i magle

Ono što slijedi je 114 minuta nesvakidašnjeg road movieja u kojem par mladih putuje devastiranim pejzažem blata i magle. Iskapaju leševe, tovare ih u rudimentarne metalne sanduke, prisustvuju forenzičkim sesijama. Pritom nas Vasjanovič brutalno ne štedi ničega. U višeminutnim statičnim kadrovima pratimo patološku obdukciju raspadnutog tijela, forenzičar hladnim glasom opisuje strahotu, a redatelj pritom oboji scenu detaljima koji lede krv. Kostur, kaže patolog, u zubima ima četiri pregrizena metka. To znači da je preminuli bio zarobljeni snajperist. Kad bi uhvatili snajperista, vojnici bi ga prije smaknuća natjerali da sažvače vlastite metke. Već i spomen “Zone” filmofilima, naravno, priziva jasne filmofilske reference. Vasjanovič se jasno poziva na “Zonu” iz najslavnije i najproročanskije distopije istočnoeuropskog filma, a to je “Stalker” Andreja Tarkovskog. Svijet “Atlantisa” doista umnogome nalikuje svijetu “Stalkera”. To je svijet nakon kataklizme, razornog događaja. Ujedno, to je svijet metalnog otpada i hrđe, napuštenih ranžirnih kolodvora, vagona i postrojenja. I Vasjanovič je, kao i Tarkovski, praktičar “slow cinema”, čovjek koji voli režirati u dugim minucioznim kadrovima sekvencama, koji pušta da filmsko vrijeme onirički kola kroz vaš krvotok, a kadrove organizira oko preciznih, baletnih vožnji kamere. Razlika između ukrajinskog režisera i tvorca “Zone” tek je u tome što je Vasjanovič još i više postindustrijski fetišist. Njegovi rekviziti uključuju teške dampere, transportne kamione, kompozicije vlaka za rasuti teret, kranove. Vasjanovičeva je ikonografija ona starog, preddigitalnog mašinskog svijeta, kao izišla sa slika Ferdinand Legera. Onoliko koliko je nalik Tarkovskom, Vasjanovič je nalik i Jamesu Cameronu iz “Terminatora”.

Tarkovski je bio vjernik. U njegovu “Stalkeru”, Zona je mjesto čuda, a svijet treba propasti da bi ljudi spoznali misterij vjere. U “Atlantisu” toga nema. Kataklizma se dogodila, no Bog nije ostavio nikakav znak zauzvrat. Nebo je sivo i nijemo. Jedino što ljudi imaju su oni sami, jedino što mogu je (p)ostati upućeni jedni na druge. Stoga Vasjanovičev film završava ljubavnom, štoviše, erotskom scenom. A ta je scena - spoiler alert! - vizualno najupečatljivija, ali i najmorbidnija u filmu. U polutami interijera vidimo par koji se nježno grli, ljubi, prepleće u snošaj. Kad su gotovi, odahnu u postkoitalnom blaženstvu. Tada otvore vrata do uđe svjetla. I tek u tom času gledatelj shvati gdje se scena zbiva. Odvija se u stražnjem furgonu kamiona mrtvačnice, a lijevo i desno od zaljubljenog para su metalni ljesovi s kosturima. Pobjeda života nad smrću u Vasjanovičevu se filmu događa unutar jednog jedinog kadra sekvence.

Posljedice na psihu i društvo

Ukrajinski “Atlantis” film je koji se bavi jednom poratnom zemljom. Emocije te zemlje i tog filma nama su nesumnjivo prepoznatljivije nego Britancu, Kinezu ili Poljaku. I mi smo nedavno imali rat - koji je, suprotno od ukrajinskog, doista završio “hrvatskim scenarijem”. Proživjeli smo pobjedu koja se ispostavila kiselijom nego što je itko mislio. Imamo veterane s PTSP-om koji u predgrađima Solina, Siska ili Vinkovaca pucaju u metalne “četnike”. Imamo ljude koji su se vratili iz rata, a onda im je Veliki Brat zatvorio tvornice. Imamo čak i Zonu. Ta je Zona ono što Robert Perišić u istoimenom romanu naziva “Područjem bez signala”. To su beskrajni prostori od Kistanja, preko Gračaca, do Siska - ta poratna, postkrajinska Hrvatska u kojoj divlja trava guta propale tvornice, ruzinave hale, kasarne, aerodrome i pruge. Sve to imamo - samo jedno nemamo. Nismo snimili film kao što je “Atlantis”. Hrvatski film najbliži “Atlantisu” bio je davni “Nebo, sateliti” Lukasa Nole - halucinantni, košmarni film o ratu koji je i sam jedna podivljala “Zona”.

Hrvatska je snimila puno filmova o posljedicama rata. Mnogi su bili dobri. Ali, svi su se bavili posljedicama na psihu i društvo, bili su drame i bili su socijalni. Vasjanovič se bavi filozofskim, metafizičkim posljedicama rata. U njegovu filmu rat nije samo uništenje ekonomije i uništenje psihe. On je uništenje svijeta. Iz rata izlazi nepopravljivo naopaki univerzum. “Atlantis” nije roba za svakoga. Riječ je o naslovu za najambicioznije filmofile, teškom, metafizičkom filmu oniričko sporog ritma i grdne vizualne eksplicitnosti. Istodobno, to je jedan od rijetkih ovogodišnjih filmova koje se stvarno može nazvati remek-djelom

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. rujan 2020 19:01