Moguće je odrediti približan trenutak u kojem je Clint Eastwood prestao biti samo podcijenjeni, ali popularni glumac, te u svega nekoliko godina postao cijenjeni filmski autor. Dogodilo se to negdje koncem 70-ih i početkom 80-ih. Dogodilo se u međuperiodu između njegova prva dva doista važna redateljska filma: "Odmetnika Joseya Walesa" (1976.) te "Bljedolikog jahača" (1986.).
Baš nekako u to vrijeme - 1975. američki pisac Richard Nash objavio je roman "Cry Macho" koji se temeljio na njegovom ranijem, nikad ekraniziranom scenariju. Roman je pripovijedao o vremešnom, umirovljenom jahaču rodea koji mora uzvratiti uslugu čovjeku koji ga je izbavio od dugova. Mora otići preko granice i iz Meksika dovesti njegova sina iz davnog braka, pustopašnog tinejdžera koji s ocem nema nikakav kontakt. Nashov roman je po izlasku 70-ih dobio dobre kritike.
Studija koja su ranije odbijala scenarij Nasha su zasipali ponudama, zlosretni je scenarij kolao holivudskim ladicama, pa tako dospio i do Eastwooda. On je tada poželio režirati scenarij, no tada - 1988. - bio je premlad da glumi glavnu ulogu. Nije teško uočiti zašto je tada, osamdesetih, Nashov roman i scenarij zainteresirao Eastwooda.
Nashova priča sadrži cijeli niz motiva koji će kasnije uskrsnuti u budućim, najboljim Eastwoodovim filmovima. Motiv starca koji ide na put po najamničkom zadatku naći ćemo u "Nepomirljivima" i "Svemirskim kaubojima". Iskupljenje u starosti središnji je motiv "Savršenog svijeta" i "Gran Torina". I u "Gran Torinu" to se iskupljenje razvija kroz pokroviteljstvo nad djetetom druge nacije ili rase.
Napokon, u "Cry Macho" nalazimo i motiv kasno nađene savršene ljubavi, koji će Eastwood razviti u "Mostovima okruga Madison". Tijekom idućih dvadesetak godina - od 1988. do 2008. - Eastwood će izgraditi jedan od najljepših, najkoherentnijih i najpotresnijih opusa američkog filma, i to upravo na motivima koje se može naći u "Cry Machu". Da je Eastwood "Cry Macho" snimio tada - 1988. - bi li taj film bio dio tog opusa? Bi li bio sjajni klasik poput "Nepomirljivih", "Savršenog svijeta", "Mistične rijeke", "Mostova okruga Madison", "Djevojke od milijun dolara" ili "Gran Torina"? Možda. Ali - Eastwood ga nije snimio tada. Umjesto tog filma, snimio je druge u kojima je pretresao iste motive - i to dobro.
Umjesto da "Cry Macho" snimi tada, 45 godina star scenarij snimio je sada, u 91. godini života, u času kad mu redateljska forma opada. Rezultat je film koji je tako nepogrešivo eastwoodovski, no istodobno ostavlja dojam mutne preslike jednom kristalno čistog izvornika. Problemi "Cry Macha" počinju sa scenarijem, koji ima logičkih rupa i pripovjednih nezgrapnosti, prečesto je doslovan i deskriptivan.
Toj scenarističkoj nesuptilnosti Eastwood je dodao i ponešto režijske: sporedni likovi su mu karikaturalno jednodimenzionalni, a nekim glumcima - pogotovo tinejdžeru Minettu - pušta previše glumatanja. Meksiko u "Cry Macho" kao da postoji u dvije jednako stereotipne dimenzije: ili je kloaka nasilja i korupcije, ili ubava arkadija priprostih, plemenitih domorodaca. "Cry Macho" je film iz kojeg sporadično bljesne stanoviti šarm. Ima poetičnih scena, lijepih emocionalnih mjesta. Sam Eastwood je kao glumac divan - ovo mu je možda najbolja pozna uloga.
No, dok čovjek gleda "Cry Macho", ne može se oteti dojmu da je taj film trebao biti snimljen onda – koncem osamdesetih. Da se to dogodilo, on bi u filmskim analima zauzeo mjesto "Nepomirljivih" ili "Savršenog svijeta". Ovako će u Eastwoodovoj karijeri ostati tek kao naknadna fusnota.