Neobično je gledati eksperimentalni film u kojem nijedan od protagonista više nije živ. U dokumentarnoj vinjeti "Trokut Pravac Točka" nastupaju Tomislav Gotovac (još u punoj formi), Vladimir Dodig Trokut i Ivan Faktor.
Potonjeg vidimo najmanje, osječki umjetnik preminuo je u studenom prošle godine, a osim toga naveden je i kao redatelj filma. Film je navodno snimljen prije tri desetljeća, okarakteriziran je kao performance, traje 22 minute, no uvjeren sam da će ga mnogi pogledati i više puta. Odakle naslov? Pa, Vladimir Dodig Trokut vodi se kao general Trokut, Tomislav Gotovac je narednik Pravac, a Ivan Faktor je redov Točka. Možete to tumačiti kako hoćete, no u pitanju je anarhoidna igrarija izrezana iz puno veće cjeline. Ukoliko ga propustite danas, imate i reprizu u četvrtak u rano poslijepodne. Faktor je osim kao redatelj potpisan i kao scenarist i snimatelj. Faktor inače ima još jedan film na ovogodišnjem ZagrebDoxu, to je "Bol" koja je nastala nakon što su mu dijagnosticirali Parkinsonovu bolest. Film možete pogledati u petak i subotu.
Priča o dva brata
Festivalski miljenik svakako je američki dokumentarac "Od kiše do kiše", ponajviše stoga što je impresivno napravljen. Redatelji, scenaristi i snimatelji su mu Andrew H. Brown i Moses Thuranira, četiri godine su radili na tom projektu i polučili sjajan rezultat. Snimali su u Sjevernoj Keniji, gdje se pleme Turkana suočava s jednom od najgorih prirodnih nepogoda – sušom. Zbog nje ih nekad široka rijeka više ne štiti od neprijateljskih susjednih plemena koja im kradu stoku, a podjednako su opasni grabežljivci iz prirode, od hijena do krilatih štetočina. U središtu su dva brata, Patrick i Kolei, prvi se nametnuo kao budući lider plemena, već je prošao obrede koji ga ustoličuju u tom statusu, dok drugi kao da čeka svoj trenutak, no stječe se dojam da to ne bi trebalo biti nigdje u Keniji. Oba su protagonista vrlo suptilno profilirana, Patrick bi napravio sve za svoju obitelj i za svoje pleme, no Kolei nije siguran što je najbolje za njega. Štošta će se promijeniti, kad padnu prve kiše, no reklo bi se da to neće biti tako brzo.
Niz nagrada
Na njujorškom Tribeca film festivalu "Od kiše do kiše" dobio je nagradu za najbolji dokumentarac i za najbolju kameru, na međunarodnom festivalu u Hot Springsu također je proglašen najboljim dokumentarcom, na festivalu u Calgariju dobio je veliku nagradu žirija, dok je na istočnoafričkom festivalu još jednom potvrdio svoj status najboljeg dokumentarca.
Tuniska redateljica Kaouther Ben Hania već se triput natjecala za Oscara: najpoznatiji joj je igrani film "Čovjek koji je prodao svoju kožu", no ni "Četiri kćeri", čudan hibrid igranog i dokumentarnog filma, ne zaostaje puno za njim. Namjeravala se pozabaviti sudbinom Tunižanke Ofre Harmouni čije su četiri kćeri krenule različitim putovima: Rahma i Ghofrane pridružile su se Islamskoj državi u Libiji i zasnovale novu obitelj, dok su Eya i Tayssir ostale kod kuće u Tunisu. Redateljica je angažirala dvije glumice da igraju otuđene kćeri, ispočetka nije sve to skupa lako povezati, no naposljetku se snađete u tome tko je glumac a tko stvarna osoba. Kulturološki film je iznimno zanimljiv, pogotovo kad shvatite kakvu su preobrazbu prošle Rahma i Ghofrane da bi se odrekle svog nekadašnjeg identiteta. Možete to smatrati lakoumnošću, no procesi u arapskim državama još izmiču zapadnjačkim racionalizacijama. "Četiri kćeri" ostavljaju snažan dojam, pa ne čudi što su dobile francuskog Césara za najbolji dokumentarac i tri priznanja u Cannesu.
