Za razliku od danas, 60-ih i 70-ih komercijalna su kina bila multikulturalni cvjetnjak globalnog “pulpa”. Bio je to svijet hongkonških akcića, danskih erotskih komedija i spaghetti westerna. A to kraljevstvo imalo je ipak i svoje neformalne kraljeve. Točnije, dvojicu: Terencea Hilla i Buda Spencera.
Jedan od njih više nije među nama. Bud Spencer - pravim imenom Carlo Pedersoli - umro je u ponedjeljak u 86. godini života. Svijet je tako napustio čovjek koji je imao tri karijere - sportsku, glumačku i političku - te kojeg će cijela jedna generacija pamtiti kao debelu, grintavu naprzicu iz nebrojenih hitova.
Bog oprašta, ja ne
Carlo Pedersoli - budući Bud Spencer - rodio se 1929. u Napulju. Tijekom pedesetih, izgradio je karijeru razmjerno uspješnog plivača. Osvojio je srebrenu medalju na Mediteranskim igrama, na Olimpijadama je dvaput ispadao u polufinalu, a bio je i prvi Talijan koji je 100 metara slobodno isplivao ispod minute. Igrao je i vaterpolo te sjedio na klupi kao rezerva talijanske ekipe na Olimpijadi u Helsinkiju. Nakon fine, ali neizuzetne sportske karijere činilo se da će signor Pedersoli ostatak života provesti u zaboravu. Ali, krivo! Tijekom 50-ih već počinje glumiti, u epohi “Hollywooda na Tibru” dobiva male uloge u američkim koprodukcijama.
No, ta bljedunjava karijera naglo će buknuti kad 1967. snima film koji će mu promijeniti sudbinu. Bio je to spaghetti western režisera Giuseppea Colizzija “Bog oprašta, ja ne”. Pedersoli prvi put glumi u vesternu. Prvi put glumi pod imenom Bud Spencer. Također, prvi put glumi u paru s čovjekom čija će karijera ostati zalijepljena uz njegovu. Taj čovjek bio je deset godina mlađi od Pedersolija. Dolazio je sa sjevera, iz Venecije, a na mater Njemicu je povukao arijevski izgled zgodnog plavušana. Pravo ime mu je bilo Mario Girotti, a ono filmsko Terence Hill.
Suparništvo
Zlatno razdoblje Spencera i Hilla bit će između 1967. i 1985. kad u 18 godina snimaju zajedno šesnaest filmova. Isprva su specijalizirani za vestern. Buddy-buddy dinamiku istesali su u trilogiji “Bog oprašta, ja ne”, “Ace High/Vitezovi pokera” i “Brdo čizama” u kojima glume dvojicu vestern protuha, Cata Stevensa i Hutcha Bessyja. A onda stižu filmovi koji će ih proslaviti diljem Europe, pa i u Jugoslaviji. To su “Čovjek zvan Trinita” (1970) te nastavak “Trinita je moje ime” (1971) koje je pod pseudonimom E. B. Clutcher režirao rimski redatelj Enzo Barboni.
Drugi “Trinita” je u vrijeme nastanka postao najkomercijalniji film u povijesti talijanske kinematografije, a bio je tako uspješan da su distributeri ponegdje vadili prethodne Hill i Spencer filmove i prekrajali im naslov da uključuje riječ “Trinita” kako bi fingirali serijal. U tim filmovima, potpuno se formirala buddy-buddy dinamika dvojice glumaca. Pedersoli/Spencer glumio je debelog, žučljivog i plaho naprasitog nasilnika. Spencer i Hill uvijek su u nekoj vrsti suparništva, nadmetanja, podbadanja. No, u konačnici udruže snage, i to protiv reprezentanta autoriteta, bio to biskup, velmoža, političar ili kapitalist. Pri tom su njih dvojica isti, no mijenjaju u se lokacije i žanrovi. Jednom su automobilisti, drugi put floridski policajci, treći put misionari u Maracaibu ili kockari u Vegasu. Svi se ti filmovi snimaju za nasinkronizaciju, u svjetska pa i naša kina idu engleske verzije, a u talijanskima Pedersolija nasinkronizira drugi glumac. Stvari Spencerov glas s ekrana se nije čuo.
Posljednji film
Pedersoli/Spencer snimao je filmove i bez Terencea Hilla, njih desetak, od kojih su neki bili umjereno uspješni.
Spencer i Hill posljednji su se put našli nakon desetogodišnje pauze 1994. i snimili “Botta di natale/Troublemakers”, koji je Hill i režirao. Ali, to je već bila era multipleksa, europska kina postala su utvrda imperijalnih “majorsa”, a vrsta kinematografije koju su utjelovljivali Spencer i Hill izgubila je ekonomsku bazu. U 21. stoljeću, Hill se preselio na televiziju gdje je imao urednu karijeru u serijama.
Spencer je tada već bio blizu sedamdesete i karijera mu tone u “fade out”. Posljednju “ulogu pod reflektorima” imao je 2005. kad se u debelim sedamdesetima aktivirao u politici, neuspješno se kandidirajući za pokrajinskog vijećnika Lacija na listi Silvija Berlusconija. Ostatak života proveo je opravdavajući se u intervjuima za tu nepromišljenost. Umro je u ponedjeljak u Rimu, u dubokoj starosti.