Smeta li Jakovu Sedlaru što su mu na predstojećim Danima hrvatskog filma tri ostvarenja uvrstili u prateći program psihotroničkog tj. rubnog ili kultnog filma, usporedno s opusom Zvonimira Maycuga kojem su sredinom osamdesetih sudili zbog pornografije? Kaže - ni najmanje. “Uvijek sam sebe smatrao nekako off, radio sam puno, sam sam nalazio producente i djelovao izvan sistema”. Ipak, njegova “Gospa” 1995. je smatrana super produkcijom i obasuta je hrpom državnih nagrada. “Budući da tada nije bilo novca, uspio sam namaknuti budžet jer sam imao obaveze prema već dogovorenim stranim glumcima Martinu Sheenu, Michaelu Yorku i Morgan Fairchild. To je jedini moj film koji nije pokrio uložene troškove, ostali smo u minusu, no to smo si sami krivi. Bili smo krajnje neiskusni kada je američka distribucija bila u pitanju, prepustili smo posao The Penland Company, koja je to jako loše obavila”.
Američka distribucija
Tu je uistinu u pravu, kada je “Gospa“ krenula u američka kina, ugledni kritičar Michael Medved (sa svojim bratom Harryjem napisao je tri knjige o najgorim filmovima svih vremena) dao joj je dobru ocjenu, ali se žalio da se distributer uopće nije potrudio da je približi njezinoj ciljnoj publici - vjernicima. Selio ju je iz grada u grad bez ikakva sistema, tako da je film naposljetku utržio samo 350 tisuća dolara. Nisu ni to mali novci, ali mogao je zaraditi bar deset puta više. Do danas je to ostao jedini hrvatski film u američkoj distribuciji u posljednja dva i pol desetljeća.
A “Četverored” zbog kojeg je zaradio titulu državotvornog redatelja? “Prvi i jedini put dobio sam novce unaprijed, milijun i 200 tisuća DEM i snimio film od preko dva sata.” No i taj bi zavrijedio etiketu psihotroničkog ostvarenja, jer zbog svakojakih pretjerivanja uživa camp status i šteta je što ga nema u programu DHF-a.
Vraćamo se u razgovoru na njegovu rubnu poziciju. Nema zbora, u kazalištu je započeo zbilja kao alternativac. O njegovoj predstavi “Bent” po poznatoj drami Martina Shermana, postavljenoj u zagrebačkom kazalištu Trešnja, puno se pisalo 1983. jer se bavila sudbinom homoseksualaca u nacističkom konclogoru. “Tekst sam najprije dao Božidaru Bobanu i Otokaru Levaju, prvi je odmah odustao, a drugi malo kasnije, pa sam ih zamijenio Vickom Ruićem i Željkom Vukmiricom. Bilo je i skidanja, to je obavio profesionalni baletan, no kad smo kasnije išli na gostovanja, on nije bio uvijek dostupan, pa bih ga ja zamijenio.”
Ćiro kao producent
Njegov prvi dugi igrani film iz 1988. “U sredini mojih dana”, koji se bavio fenomenom Međugorja, također je bio nezavisna produkcija. “Za Međugorje sam doznao čim je to sve počelo, Georgij Paro postavljao je u ljeto 1981. ‘Gloriju’ na Dubrovačkim ljetnim igrama, ja sam mu bio asistent, igrali su, između ostalih, Mira Furlan i Pero Kvrgić, no tada se pojavio Karlo Bulić i rekao nam da Politika piše o ‘ustaškoj Gospi na kamenjaru’. Kako je to bilo blizu, skoknuli smo pogledati i otad me Međugorje ne prestaje zanimati. Film nije primljen na pulski festival jer je ocijenjen kao religiozna propaganda, iako to nema veze, Milena Zupančič je igrala glumicu bolesnu od raka koja se tamo nada izlječenju.”
Na DHF-u ćemo prvo gledati “Fergismajniht/Ne zaboravi me” iz 1996., snimljen odmah nakon “Gospe”, po popularnom kazališnom komadu “Plavi Božić” Nina Škrabe, film se odigrava u dva vremenska okvira, u prvom se susreću dva znanca koji se dugo nisu vidjeli ( Boris Miholjević i Boris Pavlinić), a zatim pratimo njihove dogodovštine iz školskih dana. Usprkos ponekoj karikaturalnoj sceni ( Jadranka Matković igra profesoricu književnosti koja u finoj zagrebačkoj gimnaziji govori srpski, a Đuro Utješanović u ulozi profesora predvojničke maltretira učenike upravo na Božić), stječe se dojam da je s malo više novca mogao biti napravljen puno gledaniji film. “Napravili smo to za samo 12 dana. Više novca nismo imali.”
“Agonija” po Krleži izazvala je podsmijeh jer je Sedlar u film uključio scene seksa pa i lezbijsko milovanje Nives Ivanković i Zoje Odak. “Tada i danas to se radi posvuda po svijetu, malo modernije čitanje klasika. Scenarij sam napisao s Gergijom Parom, s tim da sam ja napravio prvu verziju, a on je to dotjerao”. “Agoniju” je produciralo poduzeće Stjepana Tuđmana Patria film. “Oni su samo glumili producenta, da nije Tomislava Radića koji je odobrio projekt kao šef dramskog programa HRT-a, od toga svega ne bi bilo ništa. Snimali smo 20 dana, jer je sve skupa bilo jako zahtjevno.”
Je li i Miroslav Ćiro Blažević, potpisan na špici filma “Sjećanje na Georgiju” samo “glumio” producenta? “Ma kakvi, kad je zagustilo, on bi dao lovu, nekoliko tisuća DEM. No to smo napravili za samo osam dana, bili smo uigran tim, a i sve se zbivalo uglavnom u jednom prostoru.”
Spotovi za HNK
Ekstravagantni zaplet o homoseksualcu na rubu živčanog sloma ( Miholjević) i časnoj sestri koja je zapravo balerina (Sedlarova družica Almira Osmanović dokazala se kao solidna glumica, no ona je surađivala s Ljubišom Ristićem i Nadom Kokotović u KPGT-u) već bi sam po sebi dobio etiketu campa, no redatelj se pobrinuo za dodatnu atrakciju i nas kritičare koji smo ga najviše napadali karikirao kroz sporedne likove. “To mi je sugerirao moj sin Dominik koji je tada bio u New Yorku, no ja sam rezonirao ovako: ako je sloboda u stvaranju najvažnija, valjda i ja imam pravo na zajebanciju. To je bilo to i ništa drugo.”
Nekadašnji direktor drame HNK i danas je zaposlen u tom kazalištu, zadužen je za propagandne spotove i snimanje predstava. “Ne biste vjerovali kako je to važno. Od tog teatra ništa ne ostaje. Moja je teta čuvena kostimografkinja Ika Škomrlj i o njoj na videu nije napravljeno ništa kako spada. Zato sada ispravljam propust i bilježim njezinu biografiju.”