BJESNI RAT KRITIČARA

Je li novi film Ridleyja Scotta remek-djelo ili potpuni promašaj?

Scenarij za film ‘Savjetnik’ napisao je američki pisac Cormac McCarthy i doista je teško pratiti radnju

Nakon dva i pol tjedna prikazivanja u američkim kinima film Ridleyja Scotta “Savjetnik” spao je na 14. mjesto top-liste zarada. Ukupno s nedjeljom utržio je nešto manje od 16 milijuna dolara bruto, a da se situacija neće mijenjati nabolje, očito je iz podatka da je posjet u odnosu na prošli vikend opao čak za 76 posto.

Zar je moguće da nitko ne želi gledati novo ostvarenje redatelja “Blade Runnera”, za koji je originalni scenarij prvi put u karijeri sročio legendarni pisac Cormac McCarthy (po njegovom su romanu braća Coen snimila Oscarom nagrađeni “Nema zemlje za starce“), a u glumačkoj su postavi Michael Fassbender, po mnogima trenutačno najzanimljivija faca u skupim holly-woodskim filmovima, Penelope Cruz, njezin suprug Javier Bardem, Cameron Diaz i Brad Pitt?

Bit će da gledatelji nekako predosjete kada bi ih film mogao razočarati, a u ovoj prigodi dosta je odmogla kompanija Fox, koja je panično odbijala prikazati “Savjetnika” prije no što stigne u kina: takva se strategija primjenjuje kada je u pitanju film za koji se pretpostavlja da će mu usmena predaja biti loša.

Ipak, ne izgleda sve tako crno kada je riječ o “Savjetniku”. Ponajprije, nije to bio skupi film, koštao je samo 25 milijuna dolara, jer su glumačke zvijezde nastupale gotovo zabadava, nadajući se naknadama od eventualnog profita, a kada se završi svjetska distribucija, možda i ne bude velikog financijskog podbačaja.

Također, američki kritičari upravo vode rat, odmjeravajući je li “Savjetnik” potpuni promašaj ili neshvaćeno remek-djelo: već dugo se ocjene nisu kretale od petice do čiste nule - i to u vodećim medijima. The New York Times je film obasuo superlativima, a The Hollywood Reporter ga valjda iz pristojnosti nije zakopao pod zemlju.

Kad pogledate film - koji se od sutra počinje prikazivati u našim kinima - bit će vam jasnije odakle takve razlike u sudovima. Protagonist je šminkerski odvjetnik (Fassbender), koji zna sve i svakoga, i upravo se sprema zaprositi krasoticu s kojom je već dugo zajedno (Cruz).

Kada shvati da ne može održati tako otmjen stil života bez skretanja s one strane zakona, kontaktira par elitnih kriminalaca (Bardem i Diaz) i njihova posrednika (Pitt) ne bi li ga uveli u posao s drogom, u koji se on namjerava upustiti samo jednom, tek da se zbrine za predstojeći obiteljski život.

Zaplet filma ne djeluje originalno, osobito ne zato što su ga modelirali umjetnici Scottove i McCarthyjeve reputacije, no izvedba itekako jest. To je, naime, film u kojem nitko od važnih likova nije u stanju izvesti nekakvu jednostavnu radnju ili reći banalnost kao što je: “Dobro jutro”. Na cijeni je izražavanje u metaforama, koje, čini se, jedino razumiju njihovi sugovornici, a za gledatelja koga briga. Ukoliko ste smatrali da su Elmore Leonard i Quentin Tarantino majstori eliptičnih dijaloga, McCarthy je puno radikalniji, jer kod njega nema predaha: ukoliko niste pohvatali značenja iz prethodne scene, slijedi nova s potpuno drugačijim repertoarom zagonetki.

McCarthyjevo je fabuliranje zasigurno najradikalnije u novijim hollywoodskim produkcijama. Naime, glavni lik odlučio se upustiti u pothvat do kojega nikad i ne dođe, jer je prije toga napravio nešto što bi se moglo opisati kao efekt kuglane: čunj sa strane nikad ne zna što će se dogoditi kada lopta udari po sredini, hoće li ostati na svom mjestu ili će ga srušiti neka od figura pokraj njega.

Tako se otprilike odigrava i priča filma: većina upletenih u radnju nešto planira, ali nikome ne otkriva što, pa tek po ishodu možete zaključiti jesu li u tome uspjeli ili ne. Pritom, većina njih tone na dno, a samo se rijetki uspinju prema vrhu. Ne bi bilo fair otkrivati tko spada u koju grupu, no ukoliko ste se nadali bar mrvici utjehe u završnici, vjerujte da to nije takva vrsta filma.

U tome možda i jest problem. Gledatelj ulazi u kino s izvjesnim očekivanjima, nada se poštivanju bar neke od konvencija, ali toga nema. Kažnjeni su svi koji su pucali previsoko i koji nisu minuciozno isplanirali svoj naredni potez: apeliranja na samilost ne pomažu, jer u tom svijetu nečeg takvog očito nema.

Ridley Scott je nema zbora majstorski režirao svaku scenu, drznuo se mimo postavljenih pravila i na urnebesni flashback u kojem jedna od junakinja seksualno opći s crvenim ferrarijem, nije se ustručavao od prizora nasilja, ima i duhovitih dosjetki, međutim, film se zbilja teško prati, a kad počne put prema dolje, teško je ne shvatiti gledatelja kojem sve postaje svejedno.

Bar je takav bio i moj dojam, no dovoljno dugo pišem kritike da ne bih znao da ovakve filmove treba gledati bar dvaput. Uostalom, poučan je primjer “Blade Runnera”: u američkim je kinima prošao osrednje, na venecijanskom festivalu odjek je bio razočaravajući, no kada se među najpozvanijima pravila top lista najboljih filmova osamdesetih, Scottov se SF ugurao na drugo mjesto. Možda tako i “Savjetnik” dobije naknadnu zadovoljštinu. Nije sigurno, ali možda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 15:43