Ove nedjelje, na otvaranju zagrebačkog Human Rights Film Festivala, svoju je hrvatsku premijeru imao dugometražni dokumentarni film “Na vodi”, novi film istaknutog dokumentarista Gorana Devića.
Redatelj Goran Dević
Riječ je o filmu koji prati niz stanovnika Siska čiji su život i svakodnevica vezani uz rijeku: odvjetnika koji usred zime pliva, dvojicu ratnih veterana koji zajedno ribare, bivšeg ubojicu koji živi u pojati uz obalu. Riječ je o filmu koji je svjetsku premijeru imao na festivalu u Leipzigu gdje je nagrađen, a sad ga prvi put može vidjeti hrvatska publika.
Tom prigodom razgovarali smo s režiserom filma Devićem (1971.), dokumentaristom koji je već petnaestak godina na hrvatskoj filmskoj sceni. Devićeva trajna dokumentaristička tema je postindustrijski grad i memorija na industriju, kojom se bavi u nizu filmova poput “Uvoznih vrana” (2004.), “Peći za Josipa Trojka” (2012.) i “Buffeta Željezara” (2017.). Također, Dević se kao dokumentarist trajno vraća gradu u kojem je rođen - Sisku.
Ovo je - ako ne brojim krivo - vaš peti ili šesti film o Sisku? Mislim da nijedan grad u Hrvatskoj, pogotovo ne te veličine, nije dobio takav iscrpni filmski ciklus. Kako Siščani gledaju na to?
- Siščani su vrlo pristojni ljudi. U onim rijetkim prigodama kad su imali priliku vidjeti moje filmove, nikad nisam imao osjećaj da su si uzeli slobodu potpuno mi iskreno reći što o njima misle. Do mene dolaze samo pohvale. Ljudi se boje reći da ne valja ono što je oglašeno kao dobro od strane autoriteta, boje se da ne ispadnu glupi. Ja bih volio da si ljudi, kad govore o mojim filmovima, uzmu istu onu slobodu koja im je normalna kad komentiraju igru lijevog beka nogometne reprezentacije. Najbolja komunikacija s publikom filma “Buffet Željezara” bila mi je nakon projekcije u zatvoru Lipovica. Tamo bar nikoga nije bilo strah reći što misli o filmu koji je pogledao. Taj Q&A bio je točno ono što zovemo slobodnom komunikacijom, a mi - u zatvoru? No, da se vratim na Siščane, mislim da je činjenica da mi i dalje dopuštaju da ih snimam najbolja moguća pohvala mom dosadašnjem radu. Volio bih da danas-sutra, kada neke druge generacije budu gledale “u paketu” moje filmove, oni budu neka vrsta dokumenta kako se živjelo u naše vrijeme.
“Na vodi” ima puno likova, u više godišnjih doba. Je li to vaš produkcijski najsloženiji film?
- I produkcijski i ljudski to mi je bio najteži film. Ja dokumentarce obično radim na instinkt. Djelujem vrlo brzo, i to snimim. Većina mojih filmova nastane u takvoj brzini i stihiji da krenemo u samo snimanje bez novca. Ovaj film je rađen na produkcijski “pristojan”, uredan način. Dakle, prvo sam imao apstraktnu ideju da bih volio snimiti film o ljudima koji ispunjavaju svoju dokolicu na rijeci Kupi u Sisku. A onda sam dolazio do konkretnih priča i ljudi. Naravno, ništa od onoga najboljeg što bismo našli nije se uklapalo u moju prvotnu filmsku ideju pa me film u nastajanju prisiljavao da je mijenjam. U svom scenarističkom startu ovaj film je trebao biti poetski dokumentarac o očevima i sinovima na vodi. U njemu nije trebalo biti intervjua, ni reminiscencija na rat. Trebao se opservacijski baviti djecom koja prvi put zaplivaju u rijeci, bijegom odraslih od dnevnih problema u riječnu pastoralu..., no od moje prve ideje u filmu je ostao samo prostor.
'Na vodi'
Dok sam gledao film, prva mi je asocijacija bio “Sacro GRA”, samo s rijekom umjesto ceste?
- Ako imate takvu asocijaciju, to je dobro, “Sacro GRA” je sjajan film.
Neobičan mi je taj ideološki suživot u filmu. Srbin i hrvatski veteran skupa pecaju, u rijeku vijence bacaju i Hrvati i Srbi koji su nekog izgubili… Jeste li malo “pumpali” taj element ili je riječ o tome da je u Sisku takva nevolja da više nikoga ne zanimaju 90-e?
- Do Miće i Marija sam došao dok još nisam znao da su različite nacionalnosti. Prijatelj iz djetinjstva me uputio na njih kao eksperte za lov na soma tehnikom tzv. bučke. Bučka je jedna od stvari koje sam želio imati još od prve ideje ovog filma. Bučkari napravom sličnom nožu, koja umjesto špica ima zavarenu pločicu, udaraju po površini rijeke i proizvode potmuli zvuk, nalik na pucanj iz vatrenog oružja u daljini. Taj zvuk “budi” soma i tjera ga da “primi” mamac. Tko god je odrastao uz rijeku na kontinentu, zna taj zvuk. Naravno, kada dokumentarist upozna najbolje ribiče u regiji, koji su najbolji prijatelji, a bili su u vrijeme rata na suprotnim stranama, ne može ih snimati samo kao ribiče. A što se tiče vijenaca, ono što je mene filmski zanimalo jest ono što nazivamo etničkom distancom, postoje neke žrtve koje komemoriramo kao društvo, a bogme postoje i neke čija komemoracija ostaje u sferi privatnog. Ta dva dijela iste stvarnosti ne preklapaju se, osim u našem filmu.
Iznenađujuća je pojava baptista koji u zadnjoj sceni u rijeci krste odrasle?
- Nisu to baptisti, iako sam i s njima bio u kontaktu, ali u razdoblju kad smo snimali, nisu imali novih krštenika. Radi se o vjerskoj zajednici Riječ života pastora Damira Šićka Alića, koji imaju jaku sisačku podružnicu i pokraj Siska u Bijelniku imaju Kamp Probuđenja.
Počeli ste 2004. filmom “Uvozne vrane” koji kao da je nikad aktualniji. Film se bavi time da je u ovoj zemlji štošta - od kvartova i tvornica do vrana u parku - relikt društva koje bi pravi Hrvat trebao mrziti?
- Sjećam se dok smo Vanja Siruček i ja montirali “Uvozne vrane”, obojica smo mislili da je to film trenutka i da se bavi temom koja već sutra neće biti aktualna. Vanja se čak šalio da će film generaciji njegove mlađe sestre biti potpuno nerazumljiv. Na žalost po naše društvo, i ta, a vjerojatno i sljedeće generacije u međuvremenu su upoznale društveni kontekst zbog kojega je taj film još aktualan.
Je li i jedan od vaših dokumentaraca prikazan na HTV-u?
- Samo “Sretna zemlja”, i to jednom. Potpuno je suludo da ovo društvo financira vlastitu dokumentarnu produkciju, da je prikazuješ širom svijeta, a nemaš priliku preko javnog servisa u vlastitoj zemlji pokazati film ljudima o kojima je film snimljen. Na tu sramotu svi smo se navikli, a radi se o skandalu prve kategorije. Kad napraviš listu dvadesetak hrvatskih međunarodno nagrađenih dokumentarnih filmova snimljenih zadnjih godina i vidiš koliko ih je prikazano na HTV-u, bojim se da će rezultat biti sramotan... Možda je problem što ti najbolji hrvatski dokumentarci stvarnost oko sebe ne tretiraju kao Disneyland ili što protagonisti tih filmova nisu žirafa ili slon, nego ljudi od krvi i mesa koji ovdje žive.
Svojedobno ste za HTV radili dokumentarni serijal “65+” o starijim osobama u Hrvatskoj? Što je s njim?
- Serijal “65+” od dvanaest epizoda davno je snimljen i prve tri epizode prikazane su na ZagrebDoxu 2017. godine. Trebao je biti prikazan odmah nakon ZagrebDoxa, no iz nekih razloga je prikazivanje stopirano. Bez ikakve najave serija je puštena ove godine, ujutro unutar ljetne sheme. Ta je serija bila moj pokušaj da svoj zanat stavim u službu komunikacije s najširim mogućim auditorijem i mislim da je dobra. Nadam se da život te serije nije gotov, da će biti još koji put prikazana.
Na početku karijere usporedno ste tjerali i igrane i dokumentarne projekte. Snimili ste jedan igrani film - “Crnci” sa Zvonimirom Jurićem - koji puno kritičara smatra klasikom, a talijanski kritičar Sergio Germani napisao je da je to najbolji ex-YU film nakon ‘90. Je li dokumentarac kod vas definitivno pobijedio ili imate još igranih ambicija?
- Naravno da imam. No, do igranog filma je teže doći. Zašto nakon “Crnaca” nisam snimio drugi dugi igrani film, više je problem na meni nego na tzv. općim okolnostima. Moguće je razlog to što mi je dokumentarni film jednako bitan kao i igrani, a on ipak manje košta.
Koji su naredni planovi, odnosno filmovi?
- Trenutno imam završen kratki dokumentarni film “U ime Republike Hrvatske” koji se bavi onim što se dogodilo političkom aktivistu Marku Franciškoviću koji je sudskom odlukom zatvoren na psihijatriju. Možeš se slagati ili ne s njegovim političkim stavovima, ali kad pogledaš njegovo suđenje, ne možeš pobjeći od osjećaja da ništa što bi najradikalniji od nas na političkom tržištu ponudili nije gore od onoga u čemu već živimo. Ja bih taj film nazvao pravosudnim doku-hororom. Nadam se hrvatskoj premijeri početkom sljedeće godine.