StoryEditor
PIŠE NENAD POLIMAC

JEDAN POZIV BIO JE DOVOLJAN DA TITO PO NJEGA POŠALJE AVION, A ONDA SU SE SLIKALI S MEDVJEDOM Naš filmski kritičar o životu i karijeri Kirka Douglasa

 

Godine 1964. Kirk Douglas osvanuo je u Beogradu. Nikad nije objasnio što je tamo tražio, vjerojatno lokacije za neki od svojih narednih projekata, on je bio i vrlo uspješan producent, a njegova kompanija Bryna Productions, nazvana po glumčevoj majci, producirala je između ostalih i povijesni spektakl “Spartak”.

Ispostavilo se da je Douglas samo razgledao zemlju, a shvatio je i da mu karizma filmske zvijezde otvara sva vrata. Kad su ga upozorili da nema šanse da mu organiziraju razgovor s beogradskim studentima, sam rektor je u veliku dvoranu Beogradskog univerziteta doveo tri tisuće mladih, koji su pokazali zavidno poznavanje američke kinematografije. Douglasu to nije bilo dovoljno, htio je upoznati i predsjednika Josipa Broza Tita, britanski veleposlanik upozorio ga je da je tako nešto nemoguće, on čeka na prijem već pola godine, i to samo na deset minuta da mu uruči nekakav službeni dokument, no kad je glumac nazvao tajnicu predsjednika, odmah su po njega poslali zrakoplov kojim je odletio u Titovu vilu u Ljubljani.

Vjerojatno je tamo nastala čuvena fotografija na kojoj Tito i njegov gost stoje kraj prepariranog medvjeda ispruženih šapa, Tito se smijulji, a Douglas kao da komunicira s medvjedom. U svojoj autobiografiji “Sin skupljača smeća” iz 1988. podrobno je napisao kako ga je Tito obožavao kao glumca, pogotovo njegove vesterne, od kojih mu je najdraži bio “Obračun kod O.K. korala”. Douglas je kasnije zbilja snimio film u Jugoslaviji, pustolovnu zafrkanciju “Protuha”, svojevrsnu inačicu “Otoka s blagom” Roberta Louisa Stevensona, na njoj mu je pomoćnik režije bio Zoran Čalić, kasniji tvorac “Žikine dinastije”, s njim baš nije imao uspjeha, ali zato mu je politizirani vestern “Potjera” iz 1975. prošao puno bolje, uostalom, to je jedan od omiljenih filmova Quentina Tarantina.

Kirk Douglas i Lauren Bacall
 

Širok raspon uloga

Na filmove s Douglasom zbilja smo se načekali. Tek 1952. uvezen je “Mladić s trubom” i odmah postao hit, jer su ga gledali svi koje je bar malo zanimao jazz. Naslovni junak bio je modeliran po legendarnom Bixu Beiderbeckeu, a u glumačkoj ekipi bio je i Hoaghy Carmichael (skladao je “Stardust” i “Georgia On My Mind”) koji ga je osobno poznavao i tumačio mu trubačeve manirizme. Douglasove partnerice bile su Doris Day i Lauren Bacall, prva je bila sjajna pjevačica, ali je druga bila puno važnija za glumca.

Nju je upoznao još krajem tridesetih u njujorškoj Akademiji dramskih umjetnosti, mladoj ljepotici on se jako sviđao, ali buduća zvijezda preferirala je svoje vršnjakinje, pa je jednu od njih, Dianu Dill, kasnije i oženio (s njom je dobio dva sina, Michaela, koji ga je zasjenio u popularnosti, i Joela). Bacallica (tada se još zvala Betty Joan Perske) nije bila zlopamtilo i kad je producent Hal B. Wallis tražio glumca za film “Čudna ljubav Marthe Ivers” (1946) s Barbarom Stanwyck, ona mu je preporučila Douglasa, inače dosta zapaženog kazališnog glumca.

Barbara Stanwyck i Kirk Douglas
 

Debi na filmu bio mu je uspješan, iako je to bila jedna od rijetkih uloga u kojoj je igrao slabića, no ubrzo se ogledao u krimićima i vesternima, gdje je stekao reputaciju “žestokog momka”. Nije imao ništa protiv žanrovskih filmova, ali je znao da mu pravu slavu mogu osigurati ozbiljne drame: takav je bio “Šampion” (1949), u kojem je igrao boksača bez prevelikih moralnih skrupula i za nju bio nominiran za Oscara. Napravio bi poneki komercijalni film, ali nije ispuštao negativne uloge u kojima je mogao pokazati sav svoj raspon, kakva je bila ona beskrupuloznog novinara u drami “As u rupi” Billyja Wildera (1951), frustriranog policajca u “Detektivskoj priči” Williama Wylera (1951) ili dvoličnog producenta u “Gradu iluzija” Vincentea Minnellija (1952), za koju je dobio drugu nominaciju za Oscara.

Treću i posljednju osigurao je glumeći Vincenta van Gogha u “Žudnji za životom” (1956), opet u Minnellijevoj režiji, u kojoj je pokazao srodnost tada mondenoj glumi Actor’s Studija: tako je uronio u ulogu da bi, kad bi se vratio sa seta, ostajao u odjeći i gumenim čizmama koje je nosio pred kamerama, što je izluđivalo njegovu drugu suprugu, producenticu Anne Buydens: s njom je također dobio dva sina, Petera i Erica, ali je ovaj drugi umro 2004. od predoziranja.

Mudro je birao uloge, neke su bile za široku publiku kao ona u “20 tisuća milja ispod mora” (1954), ali neke baš i ne. Od 1955. počinje s radom njegova kompanija Bryna Productions, s kojom je najprije snimio “zihericu” “Indijanski borac” (1955), ali zatim i zahtjevne “Staze slave” (mnogi ih danas uspoređuju s filmom “1917”, koji se upravo natječe za Oscara, jer se također odigravaju za 1. svjetskog rata), gdje je za redatelja odabrao tada slabo poznatog Stanleyja Kubricka.

Suradnja baš nije bila idilična, s neprestanim svađama, u kojima je producent uvijek imao posljednju riječ. Usprkos tome s Kubrickom je ponovno surađivao na “Spartaku”, i tu je bilo lomova, no najvažnije je da je Douglas angažirao kao scenarista Daltona Trumba, koji je prije toga bio kao komunistički simpatizer na “crnoj listi” i potpisivao bi se pseudonimom. Douglas je prelomio tu ružnu holivudsku tradiciju i dao mu istaknuto mjesto na špici, da bi poslije zajedno napravili odličan suvremeni vestern “Usamljeni su hrabri” (1962), koji je zbog loše distribucije podbacio u kinima.

Kirk Douglas i Jean Simmons
 

Omiljeni redatelji

Glumac i producent sredinom šezdesetih vraćao bi se kazalištu, tako je otkupio prava za roman Kena Keseyja “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, Dale Wasserman prilagodio ga je za teatar, a Douglas je sam glumio glavnog junaka McMurphyja, održavši se na Broadwayju pola godine. Namjeravao ga je i adaptirati za film, često je putovao Europom, o čemu svjedoči i uvodna anegdota, pa je tako među prvima gledao “Ljubavi jedne plavuše” Miloša Formana, procijenivši da bi to bio pravi redatelj za takvu vrstu tragikomedije.

Od toga nije bilo ništa, Formanu se to činila bizarna pustolovina, ali kad je početkom sedamdesetih Douglas prepustio filmska prava svom sinu Michaelu, on je kao redatelja odabrao baš Formana, koji je tada već živio u Americi i napravio veliki podvig, osvojivši pet glavnih Oscara, što je prije toga uspjelo samo Franku Capri i njegovoj komediji “Dogodilo se jedne noći” iz 1934.

Kako se Kirk Douglas održao tako dugo u Hollywoodu (posljednji zapažen film bila mu je komedija “Sve ostaje u obitelji” iz 2003., koji je bio obiteljska prigoda, jer je u njemu, u raznim funkcijama, figurirao čitav klan Douglas)? Njegovi znanci objašnjavaju da je tajna u tome što nikad nije popuštao, petljao se u sve, znao je ne samo svoje replike nego i one drugih glumaca, a i redatelji i direktori fotografije znali su s njima imati problema.

Štos je da je manijakalnu preciznost stekao još u djetinjstvu, tada se zvao Issur Danielovitch, rođen je u državi New York, no roditelji su mu bili Židovi iz Bjelorusije. Brzo se navikao na to da mu je otac skupljač starih stvari i to nikad nije izostavljao iz svoje biografije, a izdržao je sve što je morao pretrpjeti u djetinjstvu, budući da oca nikad nije bilo kod kuće, a on se morao brinuti za majku i šest sestara.

(FILES) In this file photo taken on March 1, 2011 actor Kirk Douglas attends the ceremony to honor Indian conductor Zubin Mehta with a Star on the Walk of Fame in Hollywood, California. - US silver screen legend Kirk Douglas, the son of Jewish Russian immigrants who rose through the ranks to become one of Hollywood's biggest-ever stars, has died at 103, his family said on February 5, 2020. (Photo by Gabriel BOUYS / AFP)
AFP
Kirk Douglas 2011. godine
 

Jedva je čekao da pobjegne iz takvog okruženja, u srednjoj školi se zarazio glumom, a ime je promijenio prije no što će se prijaviti u američku mornaricu za drugog svjetskog rata. Burt Lancaster ga je opisao kao najvećeg “kučkinog sina” u Hollywoodu, zato što je uvijek sve moralo biti po njegovom: znao je što govori, jer je sebe stavio na drugo mjesto u toj nezahvalnoj hijerarhiji.

Nimalo slučajno, njih dvojica su dugo bili nerazdvojan tandem, najprije su zajedno nastupili u krimiću “Hodam sam” iz 1948., a najveći uspjeh postigli su u Titovom omiljenom vesternu “Obračun kod O.K. korala”, u kojem je Douglasa nimalo slučajno zapala manje simpatična uloga, jer je u njoj kao glumac mogao pokazati više. Kad je John Frankenheimer pripremao kontroverzni film “Sedam dana u svibnju” (1964), nije htio da u njemu glumi Lancaster, jer se s njim namučio u “Ptičaru iz Alcatraza”, međutim, Douglas mu je jamčio da će ovaj put sve biti u redu.

Bio je u pravu, jer mu je redatelj na kraju priznao da ovako kooperativnog Lancastera nikad nije upoznao. Posljednji put su nastupili zajedno u akcijskoj komediji “Tvrdi momci”, bilo je to 1986., njihova sedma suradnja po redu, kasnije ih više nije bilo jer je Lancaster umro 1994. u 80. godini.

(FILES) In this file photo taken on September 1, 1978 US actor Kirk Douglas and his wife Anne pose at Roissy Charles-de-Gaulle airport near Paris. - US silver screen legend Kirk Douglas, the son of Jewish Russian immigrants who rose through the ranks to become one of Hollywood's biggest-ever stars, has died at 103, his family said on February 5, 2020. (Photo by - / AFP)
AFP
Kirk Douglas i supruga Anne 1978. godine
 

Douglas ga je nadživio, ali je 1991. skoro poginuo u udesu helikoptera, 1996. zadesio ga je moždani udar, od kojeg se jedva oporavio. Posljednji put se pojavio u javnosti prije dvije godine, na dodjeli Zlatnog globusa, zajedno sa svojom snahom Catherine Zeta Jones, dodijelio je nagradu za najbolji scenarij i bio dočekan ovacijama. Umro je u srijedu u svom domu, imao je 103 godine, a nadživjela ga je stogodišnja supruga Anne, trojica sinova i brojna šira obitelj. Bio je filantrop i humanitarac, jedan od najaktivnijih na holivudskoj sceni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 03:42