ZAGREB - Naposljetku se sve završilo onako kako se i trebalo završiti. Film Juraja Lerotića “I onda vidim Tanju” dobio je Grand prix žirija 20. Dana hrvatskog filma i Oktavijana, nagradu Hrvatskog društva filmskih kritičara, te postao apsolutni pobjednik festivala.
Rezultat je to koji treba respektirati, jer je proteklog tjedna u velikoj dvorani Studentskog centra prikazana nekolicina izvrsnih filmova, a to što je publike bilo malo više nikoga ne čudi: većina programa bila je reprizna, a i iz SC-a su zbog neprimjerenog prostora dosad pobjegli ZagrebDox i Zagreb Film Festival. Budući da SC organizira festival, Dani hrvatskog filma njegovi su svojevrsni zatočenici, no pitanje je dokle.
U potrazi za novim
Golemim zdanjem u Savskoj ulici, omeđenim željezničkim prugama, licitira se već godinama, iznajmljivanje prostora u kojem je donedavno bila popularna papirnica i knjižara Splitskoj banci znak je skorih promjena, a slično bi se uskoro moglo dogoditi i s dvoranom sagrađenom davne 1959. godine. Po svoj prilici DHF će iduće godine morati potražiti drugi prostor, možda i drugog organizatora, a nije na odmet razmisliti o promjeni sredine. Negdje na periferiji ili u gradiću koji drži do kulture takva bi smotra vjerojatno procvala.
Nepatvorene emocije
Lerotićevo djelce rubna je vrsta filma. Sačinjeno je iz fotografija (napravljeno ih je oko 140 tisuća) podloženih naracijom i glazbom, što je prosede koji je koristio i Chris Marker u svom kultnom filmu “Nasip”, inspiraciji za “12 majmuna” Terryja Gilliama.
No, dok je Markerov film bio modernistički esej, “I onda vidim Tanju” je melodrama u kojoj može uživati i najšira publika: tinejdžer sanjari o curi koju je ugledao dok je s mlađim bratom posjećivao majku u bolnici, a splet okolnosti neočekivano će ih zbližiti.
Član žirija Ante Tomić ustvrdio je da je Lerotić budućnost hrvatskog filma, što bi moglo biti točno: iz fotografija je očito da mladi filmaš odlično bira glumce i da zna kadrirati, prostor splitske periferije iskorišten je izvrsno, a emocionalni naboj je nepatvoren. Jedva čekamo njegov prvi cjelovečernji igrani film!
Tko bi još mogao biti ta budućnost? Ponajprije Sonja Tarokić i Hana Jušić, koje su također studentice zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti.
Tarokićkin film “Kurvo!” pobijedio je prije tjedan dana na festivalu F.R.K.A., smotri radova ADU, no ovdje se nije probio u službeni program, što je, dakako, previd selektora, no ne treba iz toga praviti problem, jer su projekcije na Akademiji navodno bile krcate, a u SC-u baš i nisu.
Uostalom, svatko tko je htio mogao je taj film pogledati u video baru SC-a. Jušićka se pak ugurala u službeni program svojim filmom “Zimica”, u kojem se našao i njihov zajednički rad “Pametnice”, premijerno predstavljen na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu (tamo sam ga pokušao pogledati u video baru, ali je neprestano bio rezerviran, pa sam morao odustati).
Ovaj potonji je najelaboriraniji, humorna priča o dvije prijateljice od kojih se jedna napokon odlučila razdjevičiti, međutim, sva tri filma svjedoče da su to redateljice novoga kova (pogotovo kad je u pitanju hrvatski film!): njihove protagonistice muškarce smatraju seksualnim objektima, ali ni žensko zajedništvo se ne idealizira, jer mu prijete sujeta i ljubomora. Tarokićkini i Jušićkini prvi cjelovečernji filmovi mogli bi biti podjednako intrigantni kao i Lerotićev.
Stari dečki
Bez priznanja je ostao fascinantan dokumentarac Srđana Šarenca “Selo bez žena”, vjerojatno zato što je u toj međunarodnoj koprodukciji hrvatski udio manjinski.
Mjesto radnje je neko selo pokraj Novog Pazara, u kojem su tri brata starija od 30 godina suočena s neveselom mogućnošću da zauvijek ostanu stari dečki, a kako žive u kraju gdje je muškaraca više nego žena, jedino je rješenje da se otpute u Albaniju gdje se situacija upravo obrnuta. Šarenac se postavlja poput staromodnog dokumentarista, koji živi mjesecima sa svojim junacima, nastoji biti neprimjetan te iz stvarnog života oblikuje dramsku situaciju koja je uzbudljivija od fikcije. Sjajan film koji ćete vjerojatno kad-tad imati prilike pogledati!