Film Janje na ZFF-u

Jezovita bajka o paru koji kao svoje dijete podiže himeru ljudskog tijela i ovčje glave

Scena iz filma Janje

Umjesto za realističku humornu priču, Johannsson vjetrom išibanu islandsku vrištinu koristi za fantastični horor

Tijekom utorka i srijede glavni je natjecateljski program ZFF-a donio dva filma koji su možda i centralni događaj(i) festivala. Jedan od njih je u Zagreb stigao s velikom međunarodnom festivalskom nagradom, pa je vjerojatno najzvučniji naslov čitavog programa. Drugi je, pak, jedina hrvatska premijera u dugometražnom programu te jedan od najiščekivanijih hrvatskih naslova godine. Prvi od ta dva filma je "Događaj" redateljice Audrey Diwan po istoimenom romanu Annie Ernaux, a drugi "Zbornica" redateljice Sonje Tarokić, film koji u Zagreb stiže s nagradom s festivala u Karlovim Varyma.

O filmu Audrey Diwan već je u ovoj rubrici pisano, a o "Zbornici" će se puno pisati ovih dana. No, pokraj ta dva filma ZFF je u utorak i srijedu donio još nekoliko izvrsnih naslova za koje je šteta da ostanu ispod radara.

Prvi od njih je nesumnjivo "Janje", neobična ekološka parabola, debitantski film islandskog režisera Valdimara Johannssona. Islandski redatelji već su nas navikli na uvrnute, nerijetko (crno)humorne drame koje se efektno koriste ambijentom zabačene, izolirane sjeverne zabiti. Johannsson u svom filmu koristi isti taj ambijent, ali mijenja ton i žanr. Umjesto za realističku humornu priču, on vjetrom išibanu islandsku vrištinu koristi za fantastični horor.

Junaci Johannssonovog filma su par ovčara koji žive spokojan i skladan život, s jednom mukom: nemaju djece. Jednog dana, supružnici ojanje ovcu i u prepasti shvate da su ojanjili himeru ljudskog tijela i ovčje glave. Uzmu to "janje" i počnu ga odgajati kao vlastito dijete. Pritom se moraju riješiti janjčićeve biološke majke koja ište svoje dijete, ali se moraju nositi i s pogledima ljudi osupnutih njihovim "djetetom". Johannsson tu premisu vodi do šokantnog završnog obrata u kojem priroda uzvrati ljudima istom mjerom za ono što ljudi rade njoj. Već se po opisu da shvatiti je "Janje" nešto poput ekranizacije nepostojećeg mita, film temeljen na legendi nekog fiktivnog folklora. Istodobno, film je i jasna ekološka parabola o aroganciji ljudske vrste koja smatra da može sebi podrediti prirodu. "Janje" je u Zagreb stiglo iz canneskog programa Certain regard gdje je film nagrađen i imao odlične kritike - što ne čudi, jer je jednostavan, efektan i drukčiji.

Njemački film "Konačna sloboda" režisera Sebastiana Meisea nešto je sasvim drukčije: riječ je o filmskom ekspozeu koji prikazuje desetljeća zatvaranja i mrcvarenje homoseksualaca u poslijeratnoj Zapadnoj (dakle, ne komunističkoj) Njemačkoj. Junaka filma Hansa (Franz Rogowski) nacisti su zbog homoseksualnosti odveli u konclogor. Kad 1945. stigne oslobođenje, svi ostali logoraši izlaze na slobodu - ali ne i junak filma koji nastavlja robijati u kaznionici jer je po članu 175. zapadnonjemačkog zakona homoseksualnost i dalje kažnjavana zatvorom. Tijekom idućih desetljeća, nepopravljivi Hans stalno živi između kratkih perioda slobode i opetovanih zatvorskih kazni. Apsurd Hansove sudbine očituje se u tome što on ozbiljno razmišlja da - u protusmjeru od svih drugih - prebjegne u komunističku DR Njemačku. U DDR-u, naime, homoseksualce ne zatvaraju. Godine 1967. junak će treći put biti osuđen na 24 mjeseca tamnice, da bi jednog dana u zatvorskoj kantini spazio naslovnice Der Spiegela: na njoj piše da se članak 175. ukida. Junak filma izlazi na slobodu gdje se suočava s apsurdom vlastite sudbine. Vani uokolo gej parovi se mirno drže za ruke - shvaća da je pola života proveo u zatvoru zbog nečeg što je, eto, postalo normalno.

A kako to često biva na ZFF-u, najbolji filmovi programa nisu nužno u glavnom, natjecateljskom programu. Tako je u popratnom programu "Ponovno s nama" na ZFF-u prikazan film "Nemirni" belgijskog redatelja Joachima Lafossea - još jedan film koji u Zagreb stiže s ovoljetnog Cannesa. U tom filmu Lafosse pripovijeda o mukama obitelji u kojoj otac ima bipolarni poremećaj. Taj otac je daroviti slikar (Damien Bonnard) koji je bipolaran i u fazama euforije neizdržljiv za okolinu. Po cijelu noć baulja kućom i buči, budi ukućane, pretura i premješta stvari, danima je neispavan pa u takvom stanju riskira svoju i tuđu glavu za volanom. Mahniti slikar odbija uzimati litij koji ga smiruje, a dijelom se može shvatiti zašto: u fazama kad je pod terapijom prestaje slikati i u stanju mlitavog polusna leži po sav dan. Očeve krize Lefosse u filmu prikazuje naizmjenice iz dvije perspektive: sinčića (Gabriel Merz Chammah, inače unuk Isabelle Huppert), te supruge (Leila Bakhti). Sinčiću je luckasti otac isprva izvor radosti i razuzdanosti - no, to osjećanje s vremenom počne odmjenjivati stid. Supruzi je ludi muž kuluk i kušnja: on dođe do točke kad faktički više nema privatni život, jer se 24 sata mora baviti kontrolom njegova mahnitanja. Dođe do točke kad joj je sretna kad joj je muž biljka.

U drugom dijelu filma, Lafosse inteligentno obrće dinamiku odnosa. Otac slikar sad se oporavlja, terapija je počela djelovati. No, strpljenje supruge odviše je istanjeno, izmorena je godinama amplituda bolesti i puše na hladno. Stoga se zlostavljana pretvara u zlostavljačicu koja obične, male radosti i ekscentričnosti poima kao "opet njegovo ludovanje". Lafosse prekrasno balansira tu dinamiku u kojoj svakoga pomalo razumijete, svatko ima svije razloge, malo je kriv, a malo žrtva.

Off-program ZFF-a donio je i jedan neobični film sa Sicilije. "Sestre Macaluso" redateljice Emme Dante film je o četiri sestre koje same žive u velikoj, oronuloj zgradi i vode obiteljski biznis: golubarnik. Jednog dana, najmlađa se od sestara utopi na plaži. Film Emme Dante prikazuje kako će ta tragedija utjecati na život i odnose sestara kroz tri epohe: dok su tinejdžerice, zrele žene i starice. Film je poetičan, vrlo vizualan, sa zanimljivo riješenom završnom odgonetkom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. rujan 2022 20:08