Nakon što iziđe iz kina s filma “John Wick”, gledatelj može reći štošta, samo jedno ne može: a to je da nešto slično nikad nije vidio. Film redateljskog dvojca Chad Stahelski i David Leitch ima vrlina: uzbudljiv je, stilski dotjeran, ima akciju, atmosferu i efektne glumce. Postoji samo jedna jedina stvar koju taj film definitivno nema - a to je trun originalnosti.
Novi u nizu postmodernističkih, vigilantskih filmova osvete, “John Wick” priča je o naslovnom junaku ( Keanu Reeves), nekadašnjem plaćeniku njujorške ruske mafije koji se vjenčao i potom smirio u ubavoj modernističkoj vili. Nakon što mu supruga umre, Reeves se dešperatan vozika gradom u svom arhivskom Ford Mustangu s Bossworth motorom, sve dok auto ne zapadne za oko Josifu Tarasovu, sinu šefa ruske mafije (glumi ga Alfie Allen, brat pjevačice Lillie Allen, najpoznatiji kao Greyjoy iz “Igre prijestolja”).
Iduće noći, Josif i njegovi batinaši upadaju u Wickovu vilu, ukradu mu auto, premlate ga i ubiju mu psa, posljednji dar preminule drage. Garažer kojem auto daju na prerušavanje ( John Leguizamo) prepozna auto i upozori Wicka. Wick kreće u osvetnički pohod na mladog Rusa. Time dolazi u sukob s njegovim ocem, svojim negdašnjim poslodavcem Vigom Tarasovim ( Michael Nyqvist). Stvar je to složenija jer Tarasov prezire svog lakomislenog sina, poštuje Wicka i razumije njegove motive. Upliće se u rat koji nije htio i koji je želio izbjeći, no koji ujedno nije mogao izbjeći. Taj motiv patrijarhalnog oca koji tiranski gnječi lakomislenog, svirepog sina podsjeća malo na “Moju dragu Clementine” i najzanimljiviji je dio filma.
“John Wick” u svojoj je osnovi stilski ušminikani B film kojem bi u drugim epohama prirodno stanište bila “grindhouse” kina i police videoteke. Autori filma Stahelski i Leitch ljudi su bez redateljske karijere koji su filmsko ime napravili kao kaskaderi te koreografi akcije za niz akcijskih filmova, uključujući “Matrix”. Kad se sve to zna, čovjek biva pomalo iznenađen što u takvom filmu srednjeg profila jedni za drugim promiču doista slavni glumci: uz Reevesa i Leguizama tu su, među inima, i Willem Dafoe i Ian MacShane. Druga stvar koja vas iznenadi nakon gledanja “John Wicka” je što film zapravo nije loš. Ako Stahelskom i Leitchu fali originalnosti, naime, sigurno im ne nedostaje - stila.
Očito inspiriran Melvilleovim “Samurajem”, akcijskim filmovima 70-ih, ali i Lucom Bessonom, “John Wick” je film koji fetišizira šutljive mačo tipove i gangsterski kodeks časti. Smješten u New York za koji vam se neki put čini da je zapravo više Gotham, “John Wick” je napučen stripovsko-hawksovskim mačo nadljudima, a oko tih testosteronskih ibermenša organizirana je cijela jedna podzemna, paralelna stvarnost: hoteli za ubojice, barovi za ubojice, služba uklanjanja leševa za ubojice, čak i crkve za mafiju. Leitch i Stahelski taj “paralelni svijet” kreiraju s dosta stila i napučuju nizom živopisnih likova koje glume često poznati (mahom televizijski) glumci. “John Wick” je - ukratko- smjesa “Sin Citya” bez crteža i “Nikite” bez Francuske. Ušminkan, vizualno dopadljiv, tapeciran brzom i umješnom akcijom, “John Wick” ima puno vrlina. Samo jednu nema: nema ništa svoje.