U jednom od svojih najpoznatijih kratkih animiranih filmova "Putnik drugog razreda" Borivoj Dovniković Bordo profilirao je svoga junaka kao nezamjetnog tipa koga život stalno gura na marginu. Bilo je tu i malo autobiografskog štiha, ali više psihološkog, jer se Bordo nije mogao požaliti na marginaliziranje u vlastitoj sredini. Uostalom, već je s 19 godina crtao karikature u popularnom satiričkom listu "Kerempuh" (istina, zbog njih je potpuno zapustio studij na Likovnoj akademiji), tamo se okupila ekipa koja je pripremala prvi animirani film "Veliki miting", predvođena Walterom Neugebauerom, Bordo se dakako našao u njoj i skupa kao i njegovi kolege učio animaciju "u hodu". Zahvaljujući njima osnovano je poduzeće "Duga film", u njemu je snimio i vlastiti kratki film "Goool!", no morao je u vojsku u Ilirsku Bistricu i propustio burna zbivanja u Zagrebu, gdje se odigravao sukob "Diznijevaca" predvođenih Neugebauerom i predvodnika svedene, tzv. češke animacije na čelu s Dušanom Vukotićem. Kad se vratio, Neugebauer je već otišao u Zapadnu Njemačku, a preostali animatori okupili su se u Zagreb filmu, no tamo je carevalo puno stilova, iako su najviše uspjeha imali modernistički crtići, i to na međunarodnoj razini. Dobili su etiketu "Zagrebačka škola crtanog filma", koju je smislio francuski filmski povjesničar Georges Sadoul, a tamo je Bordo 1961. napravio svoj kratki crtić "Lutkica", ovjenčan počasnom diplomom u Acapulcu.
Bordo je od samog početka znao što želi, postati kompletni autor, pa je crtao, animirao i pisao scenarije za svoje filmove. Dok je "Lutkica" bila razmjerno neobavezan rad, "Bez naslova" (1964), "Znatiželja" (1966), "Krek" (1968), "N.N." (1977) i "Škola hodanja" (1978) to više nisu bili i proslavili su ga kao jednu od vodećih ličnosti svjetske animacije. Pomoglo je i to što je u Zagrebu 1972. osnovan Festival animiranog filma (kasnije Animafest), u kojem je Bordo bio jedan od kreativnih pogonskih motora. Za časopis "Filmska kultura" napravio je "Školu crtanog filma", koja je kasnije tiskana kao posebno izdanje, a u Pragu su je koristili kao obavezni udžbenik za sve koji se žele okušati u toj vrsti filma.
Rođen je u Osijeku 12. prosinca 1930., kako mu je otac bio žandar Kraljevine Jugoslavije, morali su 1941. pobjeći u Srbiju (prošli su ustaške straže na jedvite jade, a u jednoj prigodi spasili su ih dječakovi dopadljivi crteži), završili su u Požarevcu, gdje je Bordo – paradoksalno – prvi put pročitao "U registraturi" Ante Kovačića. Kad je rat završen, vratili su se u Osijek, ali to nije bila idila, jer mu je otac postao poljoprivrednik i odbijao ući u zadrugu. Sada već tinejdžer, Bordo je shvatio da nema režima koji dozvoljava običnom čovjeku da bude slobodan. Odatle svjetonazor njegovih kasnijih filmova.
Renome stvoren šezdesetih i sedamdesetih malo je uzdrman početkom devedesetih, kad se velikom autoru učinilo da se vraćaju vremena s početka četrdesetih, pa se nakratko preselio u Beč, gdje je preživljavao zahvaljujući stripovima i karikaturama. Ipak, brzo se vratio natrag i nalazio posla kao karikaturist. Njegove "šlajfne" u "Hrvatskoj ljevici" Stipe Šuvara bile su krajnje otrovne po veličanje ustaštva koja se tada znalo tolerirati u medijima, ali i sušta suprotnost benignim satirama o raznim "putnicima drugog razreda" kojima se svojedobno proslavio. Bordo i sam priznaje: "Tada smo imali jako razvijenu autocenzuru, najviša razine do koje smo se usuđivali zaputiti bila je kritiziranje direktora." Uostalom "Škola hodanja" bila je neka vrsta apoteoze samoupravnog socijalizma, no sjajno nacrtana i animirana.
Ipak, to smo sagledavali iz naše vizure. Njegova "Znatiželja" na festivalu u Annecyju uvrštena je 2000. među 84 najbolja animirana filma u povijesti. Dobio je nagradu za životno djelo "Vladimir Nazor" Republike Hrvatske, zatim nagradu "Oktavijan" Hrvatskog društva filmskih kritičara, također za cjelokupan opus, a za točan prikaz njegovih nagrada na svjetskim festivalima trebalo bi puno više prostora. O njemu je Bernardin Modrić snimio vrlo pregledan biografski dokumentarac "Bordo – vječna stripovska mladost", a 2006. objavljena je vrlo lijepa monografija "B…znači Bordo". Bio je i član žirija na najuglednijim svjetskim festivalima, prijateljevao s najcjenjenijim animatorima, ukratko, bio je ime kojim bi se svaka nacionalna kultura ponosila. Umro je u utorak u Zagrebu, u 92. godini.