Projekcijom filma „Django“ Etiennea Comara o životu slavnog jazz-gitarista Djanga Reinhardta u četvrtak navečer u Berlinu je počeo 67. Berlinale. Uz biografski film o Reinhardtu - koji je ovdje primljen vrlo mlako - prvog su dana prikazana i prva dva filma natjecateljskog programa.
Prvi od njih - i onaj koji se više iščekivao – bio je „The Dinner“, film izraelsko-američkog režisera Orena Movermana, koji je u Hrvatskoj poznat po filmu „Glasnik“ o čovjeku koji kao američki vojnik obiteljima nosi vijest da im je sin poginuo u ratu. Nastao prema istoimenom romanu nizozemskog pisca Hermana Kocha, Movermanov „The Dinner“ prati dvojicu braće koji se zajedno sa suprugama nalaze na obiteljskoj večeri u jako finom restoranu.
Jedan od braće (Steve Coogan) je profesor povijesti sa psihičkim tegobama. Drugi (Richard Gere) je kongresmen usred kampanje. Prvi ima lojalnu, trezvenu ženu (Laura Linney) netom izliječenu od raka. Političar, pak, mladu suprugu (Rebecca Hall). Na prvu loptu, svi su klišeji tu: profesor mrzi svog ambicioznog brata, prezire njegovu političku karijeru, sponzorušu ženu i samu ideju večere. No, kako slijedi večera i kako teku poglavlja naslovljena po slijedovima (od aperitiva o sira i dezerta) ispostavi se razlog sastanka- a to je zlodjelo koje su počinili sinovi oba para. Također se ispostavi da likovi baš i nisu kako ih stereotipi predstavljaju.
Kako se iz danog vidi, ima tu i Yasmine Reze (“Bog masakra“), i Michaela Hanekea („Bennyjev video“), a ono što jest ovdje originalno je ideja jedinstva mjesta, vremena i večere. Tu ideju se, međutim, izraelski režiser nije odvažio tjerati do kraja, pa je film rasplinuo fleš bekovima i raspredanjem u širinu. Najjača točka filma je britanski komičar Coogan u dramskoj ulozi karijere.
Ipak, ovdje se svima kudikamo više svidio mađarski film „Tijelo i duša“ redateljice Ildiko Enyedi. Film mađarske režiserke prati dvoje likova vezanih uz jednu derutnu klaonicu: povučenog, razvedenog šefa računovodstva, te sanitarnu nadzornicu koja se netom zaposlila, te koja je očita čudakinja: ni s kime ne komunicira, boji se ljudskog dodira i ne razumije humor. Dvoje likova na poslu jedva i komuniciraju sve dok jednog dana ne shvate da svake večeri sanjaju identične snove.
Enyedi se u filmu duhovito i šarmantno poigrava s motivima „srodnih duša“, „ljudi stvorenih jedno za drugo“, te sa pitanjima može li ljubav biti lišena fizičkog aspekta. Film je nježan, povremeno humoran i vrlo vegetarijanski (nećete nakon njega baš pojesti biftek). Ujedno ima ono što je najrjeđe: niste baš takvih puno vidjeli.