Kad je 2015. crnogorski filmski kritičar Aleksandar Bečanović objavio svoj pozamašni, impresivni “Leksikon filmskih redatelja”, prvi režiser koji se u leksikonu našao po abecednom redu bio je francuski redatelj horora Alexandre Aja. Aja je ujedno bio i jedan od najmlađih redatelja u Bečanovićevoj enciklopediji, u kojoj je mjesto dijelio s nijemim klasicima i velikanima klasičnog Hollywooda.
Aja je tu reputaciju izgradio ponajprije svojim prvim filmom “Haute tension” (2003) koji je brzo stekao kultni status. Nakon tog filma, premjestio se u anglosaksonsku kinematografiju gdje je snimio za redom tri remakea - među ostalim, Wesa Cravena, jednog korejskog horora i pulp-ludorije “Pirane”. Te filmove su kritika i fanovi do neke mjere voljeli. No, činjenica je bila da se Aja njima profilirao kao režiser remakea koji nema ponuditi ništa novo i izvorno.
Taj dojam vjerojatno će se promijeniti nakon filma “Crawl” (Plijen), novog Ajinog horora koji je snimio pod producentskom paskom Sama Raimija. Riječ je o smjesi horora i filma katastrofe, vješto izvedenom i zabavnom filmu koji je relaksirajuće nepretenciozan, nije glup i ne stidi se vlastite trivijalnosti.
Junakinja “Crawla” je Haley (Kaya Scodelario), cura koja pohađa univerzitet s plivačkom stipendijom. U vrhunsko plivanje uveo ju je otac (Pepper), zahtjevni patrijarh s kojim je plivačica u zavadi. Na dan kad Floridu treba udariti razorni uragan, Haley se zabrine što joj se otac ne javlja na telefon. Odlazi u svoj rodni grad koji policija evakuira. Pronađe oca izranjanog i besvjesnog u suterenskom prostoru.
Pokušava ga izvući, no uragan nije jedini problem s kojim će se suočiti. Zbog uragana su - naime - poplavili odvodni kanali, a kroz njih su u suteren provalili aligatori. Pljusak lije i lije, podrum se puni vodom, a što je vode više, Haley i ocu izgledi su manji. Na suhom su - naime - aligatori gluhi i spori, a u vodi brzi i perfektna sluha.
Scenarij koji potpisuju braća Michael i Shawn Rasmussen elaborira taj polazišni visoki koncept maštovito i umješno. Dok se par junaka bori s vremenom i nadirućom vodom, stalno se pojavljuju lažne nade i mogući putevi izbavljenja, junakinja i otac stalno su izloženi fizički zahtjevnim zadacima, a voda i aligatori postaju sve veća pogibelj pa se film - pod ruku s meteorološkom kataklizmom - penje po “levelima”.
Sve je to kod Aje prošarano nenametljivim vokabularom filma strave. On je bazično jednostavan: nema pumpanja muzikom i čudnih švenkovima, nema plašenja stilom: kod Aje se plašimo kad se nešto strašno - doista dogodi.
Ono što kvari dojam filma su dijelovi koji su mu trebali dati psihološku dubinu. Scenarij jako inzistira na love/hate odnosu oca i kćeri koji usred fertutme preispituju nerazmirene račune i konačno se pomire kroz obnovu patrijarhalnog reda. Umjesto da ta karakterizacija da dubinu filmu, zapravo ga ona vuče prema trivijalnosti.
Unatoč tim manama, “Plijen” je bazična, čestita, dobra filmska zabava. Ajin je film kratak, jednostavan i napet, redatelj s vještinom svladava limite fizičkog prostora, a početni žanrovski koncept razigrava se kroz niz maštovitih varijacija. Gdje god je blizu stilskoj vježbi, gdje god ne pretendira biti nešto više, “Crawl” je odličan film.
Dopadljiva razbibriga s aligatorima - uostalom - barem je zdrava protuteža neopisivoj grandomaniji suvremenih holivudskih hitova.