Bjelina snijega sudara se s bijelim kovčegom u kojem pokapaju mladića koji se ubio, Kimija Moreva. Radnici snijegom trljaju ruke, umrljane svježe iskopanim blatom rake. Sve je bijelo, i sve je zagušujuće sivo. To su neki od početnih kadrova filma "Kako spasiti mrtvog prijatelja" mlade ruske redateljice Marusje Siroječovskaje kojoj je ovo dugometražni prvijenac. Može li se mrtve spasiti? Ako ništa, držati ih u sjećanju, pripovijedati o njima. To je u pokušaju da spasi vlastito sjećanje na Kimija, ali i da upozori na, kako ona kaže, rusku Federaciju Depresije, učinila Marusja Siroječovskaja napravivši ovaj film.
Iako je riječ o intimnoj priči o životu dvoje mladih ljudi, njihovu odnosu, strahovima, nesigurnostima i radostima, govoreći o suicidu nekadašnjeg supruga s kojim je ostala bliska prijateljica, pričajući o njihovim životima, autorica pripovijeda i o društvu iz kojega ljudi samoinicijativno bježe u smrt, mladi ljudi od kojih su mnogi bili njezini prijatelji.
Kimi se ubio 2016. Film je nastao od materijala snimljenog u rasponu od dvanaest godina. Od čak stotinu i pedeset sati snimljenog materijala debitantica Siroječovskaja film je napravila surađujući sa sirijskim redateljem i montažerom Qutaibom Barhamjem. "Kako spasiti mrtvog prijatelja" govori o mladosti koja se muči s anksioznošću i depresijom, a privremeni odmor od života traži u drogama. Kimi se, baš kao i njemu omiljeni Ian Curtis, ubio ne nalazeći smisao postojanja. Ovo je i priča o generaciji koja je dijelom žrtva sustava koji posrnulima u bezdan ne nudi funkcionalnu institucionalnu pomoć i liječenje. Sustav je dijelom i uzrok tjeskoba tih ljudi. Makar se autorica u filmu ne bavi politikom, jasno je da ruska država značajno okljaštrena od građanskog društva, s primarnom ulogom da bude aparat distribucije moći, daje ovlasti i beneficije uskom krugu ljudi, nije sastavljena od institucija koje služe građanima, već joj je svrha mase eutanazirati intelektualno i emocionalno, imati ljude za koje je što manja vjerojatnost da će ustati protiv sustava.
"Kadgod netko kaže da je Rusija samo za Ruse, pomislim: kakvo sranje! Svi znaju da je Rusija za depresivne. Ili, barem za realiste. Primjerice, 2005. imala sam šesnaest i bila sam sigurna da je to moja posljednja godina na Zemlji", govori redateljica, kaže da je svaki dan smišljala nove načine kako se ubiti.
Rusija jedne čini depresivnima i nesigurnima, druge ljutitima, zemlja je iz sovjetskog doba uskočila u tranziciju u kojoj se sav kapital skupio u rukama malobrojnih oligarha, a ostali su postali pauperizirana gomila. Redateljicu je od samoubojstva, kaže, spasio upravo susret s Kimijem, on je, opisuje ga, bio čovjek pun talenata, nasmijavao ju je, učinio da u životu ponovo vidi smisao. Upravo je besmisao ono što muči mlade ljude. Naravno, ne samo u Rusiji, ali često baš u zemljama u kojima nema političkih sloboda. Mnoge tamošnje psihijatrijske klinike dio su sustava kojem nije cilj liječiti, već hospitalizirane držati sediranima, jer tako ih je lakše kontrolirati. Nije to, konačno, ništa novo. Od Staljina naovamo sovjetski su vlastodršci narod držali u pokornosti alkoholom.
Litva, nekadašnja sovjetska republika, i danas je među prvima u svijetu po stopi alkoholizma. Litvanci će, i nakon 30 godina nezavisnosti, reći da su ih na alkohol navukli Rusi ne bi li ih, kao i mnoge druge nacije propale federacije, držali u pokornosti. Rusija osjetljive mlade ljude čijim tijelima kolaju još tinejdžerski hormoni čini dodatno tjeskobnima. Konačno, jako su mlade i one tisuće ruskih vojnika, uglavnom iz područja s istočne strane Urala, koji od veljače naovamo masovno ginu po bojištima u Ukrajini. Putin jedne šalje kao topovsko meso u rat, druge mori i traumatizira sustavom koji je nametnuo unutar zemlje. Film je premijerno prikazan na Subversive festivalu, a na jesen će ga Restart distribuirati u kina.