PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Kako bi izgledalo ‘drugo poluvrijeme‘ Mire Furlan da je slom Jugoslavije bio manje kvrgav i krvav

Mira Furlan
 Cropix
Danas čovjek ne može a ne postaviti nezahvalno pitanje - što bi bilo da se nije našla iznad pukotine s po jednom nogom na svakoj strani

Nema ni jednog afirmiranog glumca iz razdoblja Jugoslavije kojem politički lom 1990./91. nije u nekoj mjeri zakomplicirao karijeru, ako ne i život. Ipak, od svih glumaca iz bivše zemlje, ni jedan i ni jedna tu cezuru nije tako skupo platila kao što je platila Mira Furlan.

U trenutku kad se Jugoslavija raspada uz tresak, Mira Furlan je bila možda najveća ženska zvijezda tadašnje audiovizualne industrije. Iza sebe je imala friški niz hitova, poput „Oca na službenom putu“ ili „U raljama života“. Igrala je u nizu popularnih TV serija, od „Velog mista“, preko „Kiklopa“ do „Boljeg života“. Imala je uspješnu kazališnu karijeru. A onda se na Dunavu i Drini dogodio politički tektonski rascjep. Mira Furlan bila je samo jedna od mnogih (mahom anonimnih) ljudi koji su se u trenutku tog tektonskog zijeva našli s jednom nogom na jednoj strani, s drugom na drugoj. Tisuće su ljudi tih godina gubili: gubili zavičaje, kuće, obitelji, egzistencije. Mira Furlan je izgubila „samo“ karijeru.

I pronašla novu. Otišla je u SAD, odabrala novu zemlju, novu adresu i glumačku reputaciju počela podizati iznova. Ta će je karijera odvesti do nove popularnosti, do uloga u nekoliko zapaženih (poglavito SF) serija.

Ta „druga“ Mira Furlan ona je od koje se danas oprašta filmski svijet. Svjetske su agencije javila da je ta Mira Furlan umrla u 65. godini, toj je Miri Furlan izašao in memoriam u „Varietyju“. Filmski svijet se nekrolozima oprašta od te „druge“ Furlan, glumice globalno popularnih serijala kao što su „Babylon 5“ ili „Izgubljeni“. Svuda je tako, osim ovdje. Jer za postjugoslavensku publiku, Furlan će prvo i ponajprije ostati zaštitno lice 80-ih, zvijezda razdoblja kad je jugoslavenski film stvarao hitove, a Furlan bila lijepa, rasna zvijezda tih hitova.

Mira Furlan rođena je 1955. u Zagrebu, gradu u kojem je odrasla, studirala i uz koji je vezana prvim dijelom karijere. Studirala je na Akademiji dramskih umjetnosti i prvu ulogu dobila u 24. godini, u filmu „Novinar“ Fadila Hadžića. Prije tridesete godine života već postaje zvijezda, i to ponajprije zahvaljujući televiziji. Sedamdesete i rane osamdesete zlatno su doba jugoslavenske televizije. Mladi medij već se omasovio, TV je ušao u praktički sve kuće, a republički TV centri natječu se snimanjem sve više i više serija. Furlan postaje jedna od perjanica te TV ere. Glumi krotku, pitomu Katu u „Velom mistu“ (1980). Seks simbol Enku u Vrdoljakovom „Kiklopu“ (1981., uzgred, za kino verziju te serije dobit će svoju prvu pulsku nagradu). Glumi u „Nepokorenom gradu“ (1982). U „Zadarskom mementu“ (1984), te Evu Horvatek u „Povratku u Vučjak“ (1987) Ive Štivičića po drami Miroslava Krleže.

U tom periodu glumi puno i na filmu. Od filmskog segmenta rane karijere vrijedi spomenuti uloge u filmovima Rajka Grlića: ulogu u „U raljama života“ (1984), kino-hitu po romanu Dubravke Ugrešić, te glavnu ulogu u radničkoj melodrami „Za sreću je potrebno troje“ (1985). Glumi glavnu ulogu u jednom od rijetkih crnogorskih hitova u jugoslavenskoj kinematografiji: u kontroverznom, erotsko-eksploatacijskom filmu „Lepota poroka“ Živka Nikolića, za koje će dobiti pulsku nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu. Glumi kod Zorana Tadića u „Osuđenima“, u dinarskoj, špageti-vestern varijaciji filma „Cape Fear“. Na koncu, glumi manju, ali za zaplet važnu sporednu ulogu u najuspješnijem jugoslavenskom filmu svih vremena, canneskom pobjedniku „Otac na službenom putu“ (1985) Emira Kusturice. U tom filmu Furlan glumi fatalnu spletkaricu zbog koje junakov otac završi interniran kao staljinist.

image
Mira Furlan kao Medeja na Malom Brijunu.
Cropix
image
Mira Furlan u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom.
Luka Gerlanc/Cropix

Furlan je u tom trenutku velika zvijezda. Postaje i svojevrsni seks-simbol. No, kao da ju je tadašnja kinematografija koristila na jednodimenzionalan način. Furlan u pravilu glumi dva tipska karaktera: jedna su krotke ženice - seljančice ili skromne radnice - koje su žrtve patrijarhata i neobuzdanih muških testosterona. Drugi je tipski karakter onaj seks simbola, fatalne žene zbog koje se muškarci survaju u propast ili o njima nedosežno snatre. Jugoslavenski je film, nažalost, bio jako mačistički. Po svom je mačizmu bio ružna iznimka u društvu koje je javno deklariralo (i dijelom poboljšalo) ravnopravnost žena. Toj jako mačističkoj filmskoj kulturi Furlan je pasala kao zgodna, jedra cura, pa su je prečesto (samo) tako i koristili.

Godine 1990. Furlan glumi u posljednjem važnom YU-filmu: „Gluvom barutu“ Bahrudina Bate Čengića. Glumi i u „Steli“ Petra Krelje, što je njena posljednja uloga u hrvatskoj kinematografiji. U tom trenutku Furlan je razapeta između dva grada koji će ubrzo postati glavni gradovi zaraćenih država. Član je ansambla HNK Zagreb, a udata je u Beogradu. Glumi sve više u beogradskim filmovima i kazalištu, sve više boravi u Beogradu. Kad počne rat i po Hrvatskoj počinju padati bombe, ona se zatječe u Srbiji gdje redovno nastupa u kazalištu. Nemali dio hrvatske javnosti joj je to zamjerio. U toj ustreptaloj atmosferi egzistencijalne ugroze i pravedničkog ogorčenja, Furlan postaje jednostavni, lako dohvatljivi krivac. Žena koja je ionako dobrih deset godina na ekranu bila femme fatale postaje sada i politička femme fatale, izdajnica koja ne haje za bombardirane gradove i spaljena sela, nego u pozadini zabavlja agresore kao da se ne događa ništa, kao da u njenom rodnom gradu ne sviraju sirene i ljudi ne bježe u podrume. Taj dio života Mire Furlan postat će mnogo kasnije inspiracija za nesmiljeni flash-forward na početku treće sezone „Crno bijelog svijeta“. Ambijentiran u 1991., on prikazuje glumicu udatu u Beogradu (Kaja Šišmanović) koja u rodnom Zagrebu nailazi na bojkot, te je ne puštaju ni da prođe kroz portu matične kuće. Te jeseni 1991. svjetovi se ruše, sve se mijenja, sudbine definiraju nanovo i zavazda. Te jeseni, između Zagreba i Furlan spaljeni su svi mostovi.

image
Mira Furlan u predstavi ˝Jesenja sonata˝ u režiji Ane Tomović. Na fotografiji: Jelena Lopatić, Marija Tadić, Mira Furlan i Leon Lučev.
Matija Djanjesic/Cropix

U tim okolnostima, Furlan i njen suprug redatelj Goran Gajić emigriraju u SAD. Postat će samo jedan - najslavniji - od mnogih bračnih parova i od mnogih miješanih obitelji koje više nisu imali svoje prirodno mjesto u tom novom, etnički isparceliranom mikrokozmosu. Tih godina bilo je tisuća i tisuća takvih obitelji koji su povijesti propali kroz sito. Stotine su ljudi nalik Furlan morali rekreirati svoje postojanje u Kanadi, Australiji ili Švedskoj, (nanovo) postajati sveučilišni profesori, pjevači, pisci ili trgovci nekretninama. Problem je s Furlan bio što je bila glumica, a to znači da je njen medij bio jezik. Karijeru je sad morala početi u novoj kulturi, u novoj industriji i na novom jeziku.

image
Mira Furlan na 16. Sarajevo Film Festivalu
Dado Ruvic/Cropix

Furlan tako na vrhuncu karijere ima rupu u filmografiji: sedam godina tijekom kojih će snimiti samo jedan TV film i jedan kratki film. Žena koja je s ovu stranu Velebita i Biokova bila star u Americi počinje s audicijama, od nule, kao (ne baš najmlađa) početnica. Upisuje Actor's Studio, glumi u kazališnim produkcijama u Indiani. Na koncu uspijeva dobiti dugoročni, profesionalno održivi glumački angažman. Dobiva ulogu Delenn, važnog sporednog lika u televizijskoj space operi „Babylon 5“. Uz taj lik će biti vezana praktički čitave 90-e.

image
Mira Furlan s ekipom serije Babylon 5
Ifa Film/United Archives/Profimedia
image
Zvijezde serije 'Babylon 5'
Photoshot/Avalon Editorial/Profimedia

Nije slučajno što će se Furlan probiti upravo kroz SF: jer, fantastični i onosvjetovni žanrovi bili su dobro utočište glumcima neovisno o akcentu. Stoga će - bilo to dobro ili loše - i daljnja američka karijera Furlan biti vezana za spekulativnu fantastiku i SF.

„Babylon 5“ odvest će je do uloge u još jednoj seriji, kudikamo važnijoj i slavnijoj. 2004. počinje glumiti u kultnoj, konceptualnoj TV seriji „Lost/Izgubljeni“ J.J. Abramsa i Damona Lindelofa. Furlan se u njoj pojavljuje sredinom prve sezone u ulozi Francuskinje Dannielle Rousseau. Njen će se važni sporedni lik provući kroz prve tri sezone serije, a upravo će po toj ulozi Furlan postati poznata širem, ne-jugoslavenskom auditoriju.

U međuperiodu, Furlan se tek pokatkad i nezamjetno pojavljivala u post-YU kinematografiji. Ona i suprug Gajić pravi će, zajednički come-back imati sa serijom „Vratiće se rode“ (2008) koju je Gajić režirao i napisao, a Furlan u njoj glumi. U periodu medijskog otopljavanja u postjugoslaviji ta je krimi-serija s vojvođanskim ambijentom bila i u Hrvatskoj kratkotrajni hit. Od tada nadalje, Furlan se češće pojavljuje u (ponajviše, ali ne samo) bosansko-hercegovačkim filmovima. Glumi u političkom road movie-u „Turneja“ (2008) Gorana Markovića. U ne-baš-najuspjelijoj ekranizaciji „Cirkusa Columbia“ (2010) Ivice Đikića u režiji Danisa Tanovića. Glumi glavnu ulogu u sarajevskom filmu „Sa mamom“ Faruka Lončarevića. To je sad jedna druga Furlan. Više nema jedre, mlade cure, seks simbola i objekta muškog, redateljskog pogleda. Likovi koje Furlan glumi sve su češće ekstrapolacije političke persone građanke Furlan: ogorčene, tragične heroine kojima su obitelj/svijet/društvo nanijeli nenadoknadivu nepravdu.

Furlan je karijeru prerano okončala ulogom u žanru koji je tijekom američke karijere nosio: televizijskom space operom. Glumila je ulogu svemirske arheologinje Vonn O' Daru u remakeu stare kanadske SF serije „Space Command“.

Kad su mediji objavili da je Furlan preminula u petak od komplikacija virusa Zapadnog Nila, većina svjetskih agencija i medija objavila je nekrologe. U tim nekrolozima se, naravno, spominju njene globalno najpoznatije uloge, a to su one u američkim TV serijama. Spominje se „drugo poluvrijeme“ njene karijere, „poluvrijeme“ koje vjerojatno ne bi ni postojalo da se s Mirom Furlan nisu poigrale političke okolnosti.

Ipak, danas - na vijest da Mira Furlan više nije živa - čovjek ne može a ne postaviti nezahvalno, historičaru zabranjeno pitanje: naime, što bi bilo da je bilo? Što bi bilo s karijerom Mire Furlan da je lom '90./'91. bio manje kvrgav i krvav, da se nije našla iznad pukotine koja se širila, s po jednom nogom na svakoj strani? Kako bi tada izgledalo „drugo poluvrijeme“ Mire Furlan? Tada, dakako, ne bi bilo Babylona 5, ne bi bilo Danielle Rousseau i ne bi joj izišao nekrolog u časopisu „Variety“. No, zanimljivo bi bilo znati koje bi uloge igrala u toj nekoj virtualnoj kinematografiji, u tom usporednom svemiru u kojem bi 90-ih nastavila raditi s Rajkom Grlićem i Zoranom Tadićem, s Goranom Markovićem i Živkom Nikolićem, s mladim i perspektivnim vunderkindom beogradskog filma, Goranom Gajićem. Kakva bi to kinematografija bila? Kakva bi u njoj glumica postala? Na kakav bi način glumački ostarjela?

To je pitanje na koje nema, niti može biti odgovora.

image
Mira Furlan na 16. Sarajevo Film Festivalu
Dado Ruvic/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 04:53