Vojo Šiljak, radijski i televizijski novinar, u profesiji aktivan gotovo šezdeset godina, posljednjih godina, makar u mirovini, i dalje radi, svoju je profesionalnu ostavštinu, intervjue i ostalu građu poklonio Gradskom muzeju Bjelovara, kraju u kojem je rođen. Trenutačno je to i izloženo u muzeju, može se pogledati do polovice ožujka.
Što je sve poklonio bjelovarskom muzeju, od čega se sastoji ta građa?
"Od svoje prve objavljene pjesme i jednog kratkog novinskog napisa u Bjelovarskom listu, počeo sam, u početku vjerojatno zbog dječačkog veselja, a onda kako su godine prolazile, vjerojatno i zbog neke vrste narcisoidnosti, skupljati sve što sam objavljivao u Studentskom listu, poslije u Večernjem listu, reviji Studio, Vikendu, Vjesniku u srijedu, Telegramu, Areni i dr. Također sam skupljao sve razgovore koje sam vodio s brojnim osobama različitih zanimanja. Sačuvao sam stotine snimljenih televizijskih emisija, radioemisija, fotografije s poznatim književnicima, glumcima, slikarima itd. Imao sam velik broj obiteljskih fotografija, zatim fotografija s raznih priredbi koje sam vodio, nagrada, odlikovanja, vlastitih knjiga, knjiga viceva, beskrajno puno knjiga s posvetama itd., itd. Prvi neformalni razgovori o donaciji moje radijske i televizijske ostavštine Gradskom muzeju Bjelovar počeli se prije desetak godina", kaže Šiljak pa dodaje: "Možda najbolje objašnjenje daje uvod u monografiju koja je izdana u sklopu izložbe: 'U biografskom dijelu, u kojem se na početku upoznajemo s djetinjstvom i školovanjem Voje Šiljka, a koji su vezani uz rodni Bolč i Bjelovar, slijedi odlazak u Zagreb na studij te trideset i sedam godina dugi službeni radni vijek proveden na Radio Zagrebu. Radna biografija Voje Šiljka ne predstavlja samo puko nabrajanje svega što je u svom radnom, a kasnije još i kao aktivno radni umirovljenik, učinio, već nastoji razotkriti slojevitu, višestruku osobnost čovjeka čiji je posao bio ujedno i hobi i njegovo cjeloživotno opredjeljenje. Upoznajemo ga kao mlađahnog autora pjesama, radijskog i televizijskog novinara i urednika, voditelja nebrojenih zabavnih večeri i estradnih programa, sakupljača viceva koje je objavio u čak pet knjižnih izdanja, ljubitelja glazbe, osobito šansona za koje je pisao i stihove, te dokumentarnih featurea'".
Tu su razgovori s više od tisuću ljudi raznih profesionalnih i inih provenijencija. "Bilo je tu od nepoznatih osoba do nobelovaca i oscarovaca. Mnoge anegdote o tome pričam u emisiji 'Dobri duh Zagreba' koja je na programu Radio Sljemena subotom u pola dva. Primjerice, zapitao sam Orhana Pamuka zbog čega su u romanu 'Crvena' Hrvati dželati. On mi je odgovorio: 'Mi u Turskoj mislimo da su Hrvati opasni ljudi'. Kazao sam mu: 'Ako tako mislite, onda, evo, nakon puno, puno godina ispričavam se što smo vas 500 godina držali pod našom vlašću'. Pamuk se nasmijao. Na jednoj tribini u povodu 100. rođendana Dragutina Tadijanovića, na kraju razgovora emitirao sam pjesmu 'Milovo sam garave i plave' Kozarca i Tijardovića, najdražu Tadijanovićevu pjesmu. Gledatelji su ustali, a Tadijanović me pita: 'Tko ovo pjeva?' Velim: 'Zvonko Bogdan'. 'Nije to ništa', reče taj naš sjajni pjesnik. Sad ćeš čuti kako se pjeva. I Tadija, uz gromoglasan pljesak, krene svojim dubokim glasom: 'Zbog tebe sam tarabe preskako…' Niz anegdota objavo sam u knjizi 'Ulicama kružim ne bih li se sreo' koja je nastala iz radijskih emisija istog naziva".
Pitamo ga za najupečatljivije trenutke i razgovore. "Jednako su mi važne snimljene emisije i one koje se emitiraju 'u živo'. Jednako mi je bitno razgovaram li s nepoznatom osobom ili akademikom. Ja se pripremam za svaku emisiju, i radijsku i televizijsku, pa tek onda na temelju toga eventualno improviziram."
Novinarstvo se danas bitno promijenilo. Bi li, da iznova kreće, da je na početku profesionalnog života, ponovno bio novinar?
"Vjerojatno bih, premda mi iskustvo govori obrnuto. Mislio sam u mladosti da se novinarstvo više cijeni, a sad kad vidim kako se neki političari, a i drugi, s nipodoštavanjem odnose prema toj profesiji, bez koje, usput rečeno, ne mogu, onda... da, baš tako, tri točkice."
Što bi s današnjom pameću i iskustvom, a da su mu rane dvadesete godine života, volio studirati i raditi?
"Premda to možda neće biti lijepo, ali odabrao bih posao u kojem se zarađuje. Ali, na pošten način. Pretpostavljam da to postoji. Jer, kad čovjek ima love, i tuga je manja."
Godine 1960. upisao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu povijest umjetnosti i komparativnu književnost, a od 1962. studira i na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka gdje je pripadao prvoj generaciji studenata tog fakulteta.
Godine 1965. pojavljuje se prvi put na televizijskim ekranima, a 1969., nakon odsluženog jednogodišnjeg vojnog roka, zapošljava se kao novinar i voditelj na Radio Zagrebu. Tad počinje dugogodišnja novinarska karijera u kojoj je nanizao brojne autorske emisije, počevši s emisijom "Taksi za Babilon", zatim "Zeleni megaherc", "Crvena jabuka", "Pops", "Igračka", "Abeceda grada", "Vikend program subotom", "Uzdravlje" i "U srcu grada".
Šiljak je bio voditelj prvoga hrvatskog talk-showa "Mali noćni razgovori" (1971. - 1973.), prvog glazbenog kviza "Do-re-mi" (1973. - 1974.), prvog večernjeg televizijskog programa "Nešto novo - nešto staro" (1977.), kulturno-zabavnog magazina "Crno-bijelo u boji" (1992. - 1995.) i mnogih drugih. Od 2006. je u mirovini, ali i danas je često u eteru Radio Sljemena.
Nekoliko je godina vodio emisije "Ulicama kružim ne bih li se sreo" i "Nemam više vremena", a danas subotom vodi "Dobri duh Zagreba".
Na pulskom Sa(n)jam knjige petnaest je godina vodio "Doručak s autorom", a izbor od dvadesetak intervjua s domaćim i stranim književnicima objavljen je u knjizi "Doručak s autorom" (Disput, Zagreb, 2013.). Osim ove, objavio je još dvije knjige nastale na temelju radijskih intervjua: "Srcem u radio" (Zagreb, vlastita naklada, 1992.) i "Izvori i uviri" (Zagreb, Hrvatski radio, 2006.), dok je knjiga "Ulicama kružim ne bih li se sreo" (VBZ, Zagreb, 2011.) zbirka uglavnom šaljivih uspomena i zgoda iz privatnog i poslovnog života, ispripovijedanih u istoimenoj radijskoj emisiji. Humor je tema i u pet knjiga viceva objavljivanih u razdoblju od 2000. do 2009. godine: "Bradavica, Mršavica, Šašavica", "Naša je najljepša" (zbirka židovskih viceva) i "Šiljkovica".
Vojo Šiljak jedan je od utemeljitelja "Goranova proljeća", i sam piše poeziju.
Tridesetak njegovih pjesama je i uglazbljeno. Najveći je uspjeh polučio pjesmom "Mijenjamo se moj Zagreb i ja" koju je 1987. godine na zagrebačkom festivalu izvela Zdenka Vučković. Pjesma je osvojila prvu nagradu publike i nagradu za najbolji tekst koju je dodijelio stručni žiri Društva skladatelja Hrvatske. Stihove je uglazbio Mario Mihaljević, kao i pjesmu "Manduševac", koju izvodi Jimmy Stanić. Pjesma "Manduševac" korištena je i kao špica jedne prigodne emisije na Radio Sljemenu tijekom Univerzijade u Zagrebu (1987.).