Film “O očevima i sinovima“ bez većih je teškoća izborio Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji ovogodišnjeg ZagrebDoxa ne zato što je što je ponuda u tom programu bila slaba - naprotiv, u cjelini je to bio odličan festival - nego stoga što se takvo ostvarenje rijetko viđa.
Njegovi su protagonisti džihadisti iz malog sela na sjeveru Sirije, prikazani ne izvana nego iznutra. Naime, redatelj Talal Derki, Sirijac čiji je sjajni dokumentarac “Povratak u Homs” bio jedna od senzacija na ZagrebDoxu 2014., predstavio im se kao ratni reporter i dobio rijetku priliku ući u njihove domove, gdje je proveo pune dvije godine. Zato se film i ne doima kao suha zabilješka iz gnijezda fanatika nego prilično slojevita kronika u kojoj čak možete shvatiti motive njegovih protagonista.
Nježnost i strogoća
Otac obitelji koja obiluje sinovima presretan je što mu se jedan od njih rodio točno na datum 11. rujna, jer je time obilježen važan povijesni događaj udara na središte američkog imperijalizma. Svojoj djeci zabranio je ići u školu, a njima je ionako zabavnije gađati kamenjem djevojčice koje se usude izaći na dvorište. Ima tu puno trenutaka nježnosti između očeva i sinova, ali i strogoće kako bi se dječaci naučili razlikovati dozvoljeno od nedozvoljenog, naslušat ćete se pogrda na račun Amerike i Izraela, pohvala talibanima i shvatiti da klinci koji odrastu u takvom okružju već zarana sami shvate kako se proizvode eksplozivi.
Za mališane igra prestaje onog trenutka kad su dovoljno odrasli da ih mjesni džihadist počne obučavati kao vojnike i kad dobiju prave uniforme. Svijet za njih odjednom postaje vrlo ozbiljno mjesto, jer njihov otac ne ponavlja stalno uzalud da će “rat dugo trajati”, sve dok se ne pokori one koji ne dijele njihova vjerska i politička uvjerenje. “Za svako ubijeno dijete, tisuću drugih će se roditi, umjesto svakog ubijenog heroja, doći će tisuću novih.” U prvom dijelu filma žene uopće ne možete vidjeti, one kao da žive u nekom drugom dijelu kuće, prve se djevojčice pojave tek potkraj radnje, kad kamera uđe u mješoviti razred. No tada je već i naš nevidljivi junak pri kraju svoje misije. Takav podvig teško da će netko uskoro ponoviti.
Posebna priznanja
Dva filma dobila su posebna priznanja, poetični kolumbijski dokumentarac “Džungla te poznaje bolje” Juanite Onzage traje samo dvadeset minuta, u njemu brat i sestra traže duh ubijenog oca, dok je “Grad sunca” Ratija Onelija uistinu jedno od najboljih ostvarenja u službenom programu, izvanrednom režijom dočarana je svakodnevica gruzijskog gradića koji je nekad prosperirao od rudnika mangana, danas je potpuno osiromašio ali se njegovi stanovnici ne predaju.
“Druga strana svega” Mile Turajlić, redateljice rado gledanog dokumentarca “Cinema komunisto”, lako je pobijedio u regionalnoj konkurenciji, jer je stigao na ZagrebDox s reputacijom laureata najvažnijeg svjetskog festivala dokumentaraca, nizozemskog IDFA. Redateljica je smjestila kameru u kuću u kojoj je odrasla, junakinja je njezina majka Srbijanka Turajlić, čijoj su obitelji oduzeli pola stana kada su u Beograd došli komunisti. Vrata između dva dijela uvijek su bila zaključana, jedino je domaćica povremeno glačala njihovu bravu, no stanarku iz susjednog stana vidjeli smo samo jednom i to na tren. Film se više bavio zbivanjima u Srbiji nakon 1990. i majčinom ulogom u kasnijim prevratima negoli pat pozicijom u podijeljenom stanu, sa čijih su se prozora mogla vidjeti ključna politička događanja tih godina. Mila Turajlić spretno je iskoristila fasadu svoje kuće kao simbol onoga što se zbivalo uokolo nje.
Dva posebna priznanja pripala su filmovima “Playing Men” Matjaža Ivanišina, i “Dani ludila” Damiana Nenadića. Prvi je vizualno kultivirana studija mačizma u Turskoj, Italiji, Hrvatskoj i Sloveniji, s neobičnim korištenjem znamenite pobjede Gorana Ivaniševića na Wimbledonu, dok je drugi jedno od najintrigantnijih ostvarenja u regionalnoj konkurenciji. Radnju mu diktiraju dvoje žrtava psihijatrijskih tretmana, Mladen Bađun i Maja Ščukanec, uzeli su video kameru i napravili dnevnik svojih nedaća, grozeći se novih porcija pilula i nezainteresiranosti zdravstvene službe za njihovu situaciju. Neobičan spoj “kućnog filma” i vrlo ozbiljne sociološke studije, film zaviruje i u slovenski Muzej ludila u Zgornjoj Velikoj i dramski poentira sučeljavanjem junakinje s grobom pokojne majke.
Mojoj generaciji
“Preko svih granica” Poljakinje Marte Prus o ruskim prvakinjama ritmičke gimnastike, koji je otvorio festival, dobio je Mali pečat, kao najbolje ostvarenje autora do 35 godina, mogao je i više, jer je uistinu prvorazredan, a od drugih nagrada najrelevantnijim se čine one u kategoriji Movies That Matter: glavnu je, dakako, osvojio “O očevima i sinovima”, a posebna priznanja pripala su izvrsnoj “Zarobljenoj ženi” Bernadett Tuza-Ritter, o modernoj robinji u Mađarskoj, te filmu “U slučaju rata” Jana Geberta, jednom od najrazvikanijih na festivalu. Redatelj je Čeh i pozabavio se onim što se zbiva u Slovačkoj, nastajanju dobrovoljačke vojske tamošnje mladeži koja bi po kratkom postupku riješila problem izbjeglica, istih onih čije probleme elaborira Ai Weiwei, u svom epskom dokumentarcu “Ljudska rijeka”: njemu je direktor festivala Nenad Puhovski dodijelio Nagradu mojoj generaciji, namijenjenu njegovim vršnjacima koji ne zaziru od angažiranosti.