Svaki od 40 milijuna najutjecajnijih ljudi na Instagramu ima više od 10 milijuna pratitelja. Više od sto milijuna ih ima više od sto tisuća pratitelja. Jesu li svi oni doista slavni, pita se Nick Bilton, redatelj filma “Influenceri” (eng. “Fake Famous”) koji podiže prašinu u svjetskim medijima.
Bilton je inače novinar koji već dvadesetak godina pokriva teme iz tehnologije i bavi se utjecajem novih medija na društvo. Pisao je za The New York Times, a danas radi za Vanity Fair te surađuje, među ostalim, sa CNBC-jem.
Njegov dokumentarac “Influenceri”, koji je dostupan za gledanje na HBO GO-u, zapravo je društveni eksperiment u kojem su on i njegov tim od troje anonimusa pokušali napraviti influencere. Ogranizirali su veliku audiciju, na kojoj su za zvijezde filma odabrali Dominique, Chrisa i Wileyja. Uložili su u fotografe i kupnju botova, lažnih pratitelja koji su komentirali, lajkali i šerali njihov sadržaj koji su postavljali na Instagram.
Sve je na prodaju
U ekskluzivnom razgovoru za Jutarnji list Nick Bilton je otkrio da ga je u ovom eksperimentu, unatoč njegovu višedesetljetnom praćenju sfere tehnologije, najviše iznenadila upravo činjenica da je na društvenim mrežama sve na prodaju i da se baš sve može kupiti.
- Možeš kupiti bilo što; lajkove, komentare, pratitelje, ljude koji će te podržati na eBayu ili pak pisati recenzije za tvoju knjigu. Znao sam za botove, no nisam znao koliki su razmjeri svega toga, i to me dosta šokiralo - kaže Bilton.
Iako je tehnologija njegova opsesija, fenomen koji uživa promatrati, stvaranje ovog filma mu je otvorilo oči koliko je utjecaj društvenih mreža zapravo štetan - za one koji promatraju sa strane, ali i za one koji kreiraju sadržaj.
- Jako me iznenadilo koliko negativan utjecaj influencerska kultura ima na društvo. Mislio sam da ne šteti ljudima u tolikoj mjeri, a sada shvaćam koliko je to pogubno, posebice za, recimo, tinejdžere. Ljudi se zbog mreža osjećaju loše, žao im je što nemaju toliko zanimljiv život kao njihovi idoli influenceri. Nisam bio svjestan da se to događa u tolikoj mjeri - govori.
Film je snimao u vrlo specifičnom trenutku. Nedugo nakon početka snimanja dogodio se proboj koronavirusa, pa, posljedično, i lockdown. Tehnologija je tada postala jedini prozor u svijet.
- Mislim da je korona donijela više tenzije u tom pitanju. Svi smo zapeli u kućama već godinu dana i okrenuli se tehnologiji kao izlazu preko kojega se možemo povezati i vidjeti druga ljudska bića, biti informirani, zabaviti se. Kako se to dogodilo, do većeg su izražaja došle i dobre i loše stvari koje tehnologija nosi sa sobom - kaže Bilton.
Nada se da će kraj pandemije označiti i manju ovisnost o tehnologiji.
- Ljudi će, jednom kada ovo sve završi, htjeti biti vani, u stvarnome svijetu. Barem ja to želim. Nadam se da ćemo malo ohladiti od tih platformi na kojima visimo posljednjih godina - govori.
Lažni luksuz
Pandemija je itekako imala utjecaja na influencere. Puno njih se oslanja na putovanja, evente, iz kojih onda kroje sadržaj za svoje društvene mreže. Preko noći su ostali zatvoreni u svojim kućama.
- O tome govorimo na kraju filma. Influenceri koji su dugo lažirali svoj životni stil nisu imali što objavljivati. Jer neki od njih ne žive nužno u fancy zgradi za koju se na mrežama čini da im je dom. Brojni nemaju što pokazati, osim vlastitih fotki na kojima su polugoli na plaži. Pa su i dalje objavljivali to, jer jednostavno nisu imali što drugo. Mislim da su ljudi sada imali priliku vidjeti da je puno toga na mrežama isprazno - kaže novinar Bilton.
Njegov je film naišao na brojne pohvale, ali i kritike. Zamjeraju mu način na koji je prikazao influencere; kao da je sasvim lako postati jedan od njih i kao da oni nemaju baš nikakva talenta.
- Ako je sve što radiš to da se naslikavaš polugol na plaži, ne vidim gdje je tu talent! Čak nisi ni model da pokazuješ odjeću nekog dizajnera. Vjerujem da postoje influenceri koji su nevjerojatni, koji onima što ih prate ipak daju neku vrijednost.
Oni koji kuhaju, šminkaju se, tko ljude uči nečemu, tko nudi neke usluge i slično. No, isto tako, mislim da većinu čine ljudi koji jednostavno žele iskoristiti sistem i dobiti besplatne stvari. Upravo su oni često najneiskreniji. Nemaju kritički pristup onome što rade - priča redatelj pa pojašnjava na što točno misli.
- Imate, primjerice, influencera koji se bavi kuhanjem. Dobio je tave i lonce u kojima spravlja hranu. Ako se hrana u tom posuđu zapalila, vjerojatno će reći nešto o tome ili, pak, neće reklamirati tu firmu. No mene zanima drugi aspekt influencerske kulture, u kojem je već sama besplatna stvar dovoljna. I onda dolazi do vrlo velike vjerojatnosti da ti ljudi neće biti iskreni dok, recimo, rade neku recenziju - tumači.
Jesam li bio fer?
Bilton takvim ljudima otvoreno poručuje: ono što radite nije dobro za društvo jer se drugi ljudi zbog toga osjećaju loše!
- Normalno je da većina onih koji se pronalaze u tom opisu to ne želi čuti. Neki kažu da moj film nije fer, da nisam bio blagonaklon. Ali, s druge strane, isto je tako puno onih koji mi zahvaljuju što sam ukazao na postojeće probleme - kaže redatelj.
Šokiralo ga je koliko je lako postati influencer. Kad su započeli projekt, nisu mogli ni zamisliti kako će na kraju sve ispasti, hoće li njihov plan upaliti ili ne. Ispostavilo se da je od troje ljudi koji su sudjelovali u projektu najbolje prošla glumica Dominique.
- Vjerujem da se Chris i Wiley isključivo svojom voljom nisu toliko istaknuli, nisu to dovoljno željeli. No ostao sam šokiran količinom ponuda koje je dobivala Dominique. Počela je primati darove, nudili su joj odmore, htjeli platiti suradnje… Morali smo, naravno, napraviti dobre fotografije i slično. No frapiralo me koliko je sve, zapravo, bilo lako - priča Bilton.
Na početku je pretpostavljao da će oni sami morati kontaktirati brendove s kojima žele surađivati. Ispostavilo se da je industrija već prilično mehanizirana; ponude su pristizale same.
- Brojne tvrtke koriste softvere kojima kažu, primjerice: pokaži mi ljude koji žive u Los Angelesu i imaju više od 20 tisuća pratitelja. I onda im program pokaže Dominique - objašnjava.
Dominique Druckman na Instagramu danas prati više od 350 tisuća ljudi. Wiley i Chris su na tek nekoliko desetaka tisuća pratitelja.
- Mislim da je ona uspjela jer je glumica. Sve je tretirala kao ulogu i znala je što želi. Njih dvojica nisu. Wiley na samom početku filma kaže da ne zna što želi. Vjeruje da će mu slava možda poboljšati život, no usput shvaća da mu ta pozornost uopće ne odgovara, dapače. Chris, pak, želi biti slavan, ali ne želi lažnu slavu kakvu je ovdje imao priliku dobiti - smatra Nick.
Misli da Dominiquein uspjeh nema veze s time što je žena. Jednostavno se, kaže, bolje snašla u svemu.
Lajk je sranje
Nick na svojim društvenim mrežama ima puno pratitelja, ali ih rijetko koristi.
- Shvatio sam da se od toga ne osjećam dobro. Ako objavljujem nešto, to znači da želim lajkove i komentare. Koja je poanta toga? Ako ne objavljujem ništa, gledam kako drugi na mrežama lažno prikazuju svoj život. Nitko neće pisati o svojem lošem danu, svi će staviti neku lijepu fotografiju.
S mojeg stajališta, čini mi se da je doista malo toga što bih mogao dobiti korištenjem društvenih mreža - kaže pa dodaje da mu je posebno stresno uopće razmišljati kako se djeca nose s tim pritiskom i natjecanjem u popularnosti brojem lajkova i pratitelja.
Biltonovu su filmu u fokusu društvene mreže u kontekstu lifestyle tematike. - No po istome principu funkcionira i svijet politike, korporacija, rata… Društvene su mreže postale vrlo labave platforme. Bez nadzora, bez “policije”. To je prilično kaotičan prostor, a kompanije koje ga drže nemaju namjeru to promijeniti. Iz jednostavnog razloga; inače bismo ih manje koristili.
Tako da na nama kao korisnicima ostaje da sami reguliramo količinu vremena koje provodimo na tim platformama. Većina ljudi koje znam to i pokušava jer shvaćaju da ih ništa što je online ne čini sretnima - zaključuje redatelj koji već traži ideje za nove filmove.