'MASTER' P.T. ANDERSONA

Kako vjerovati Oscarima ako ovakav film nije ni nominiran

Master” Paula Thomasa Andersona je nevjerojatno radikalan za standarde skupih hollywoodskih produkcija (35 milijuna dolara je jako puno za film koji ne računa na profit): u središtu radnje su dva lika, ratni veteran opterećen PTSP-om (redatelja je navodno inspirirao neugodan dokumentarac Johna Hustona “Neka bude svjetlo”, dugo vremena nedostupan za javno prikazivanje), i samozvani prorok koji nemirne godine nakon 2. svjetskog rata koristi za okupljanje duhovne svite privučene temama reinkarnacije i liječenja pomoću vjere (uzor su bili L. Ron Hubbard i njegova scijentologija, ali ne doslovan, budući da motivi iz biografije legendarnog pisca utkani u oba protagonista). Nije to, međutim, priča o vođi i njegovom sljedbeniku te njihovim eventualnim razmimoilaženjima: Freddieja Quella ( Joaquin Phoenix) i Lancastera Dodda ( Philip Seymour Hoffman) poveže sposobnost prvoga da izrađuje krajnje originalne alkoholne cocktaile, a ne nekakva psihološka srodnost.

Opsjednut seksom

Naravno da Dodd nema ništa protiv da svom kultu koji se zove Cilj (možda je bilo bolje da su englesku riječ “cause” - s obzirom na naše kulturne prilike - preveli kao “razlog”) doda još jednu dušu, no Freddie je previše neuhvatljiv da bi ga se samo tako moglo opčiniti: u dvije prigode fizički se obračuna s ljudima koji sumnjaju u Dodda, međutim, treći put nezainteresirano sluša kako Masterov sin ogovara oca, tvrdeći da svoja naukovanja izmišlja na licu mjesta. On je uz Dodda, jer ne zna što bi drugo i neprestano ga progone uspomene na djevojku s kojom je propustio zasnovati obitelj. Freddie je lutalica opsjednut seksom, nije intelektualac, reagira instinktom i to vrlo često neuračunljivo, dok je Dodd po svoj prilici opsjenar, ali i to nam se izravno ne servira, budući da ne vidimo kako je opelješio newyoršku milijunašicu za desetak tisuća dolara: samo nam pokažu da su ga strpali u zatvor pod tom optužbom, a i ne znamo kako je slučaj razriješen.

Anderson izbjegava razviti kontinuiranu fabulu u kojoj bi odnos Freddieja i Lancastera Dodda bio dramski dominantan i zaokružen: on oko ta dva lika gradi scene intenzivnog naboja i samo ih niže.

Spoj filma i teatra

Fascinantan je prizor njihove seanse u kojoj je Freddie prisiljen ići od prozora do zida, s jednog na drugi kraj prostorije, i tražiti uz pomoć fizičkih osjetila skrivena značenja, ali još je dojmljivije kada ih oba zatvore ćeliju do ćelije, pa dok mladić divlja i razbija sve što mu je na dohvat nogu (ruke su mu vezane lisicama), poput zahodske školjke, Dodd ga pokušava smiriti i na kraju se rezignirano pomokri u svoju. Sve je snimljeno u jednom kadru i predstavlja klasičan primjer spoja filma i teatra.

“Master” je dosad kreativno najhrabriji Andersonov film. “Kralj pornića”, uz sve virtuozno režirane sekvence u dugim kadrovima, bio je narativno razmjerno konvencionalan, “Magnolija” se mozaičkom dramaturgijom izrazitije priklonila modernizmu (s finalem u kojem žabe padaju s neba, ne baš najsretnijom metaforom), film “Pijani od ljubavi” završio je kao igrarija bez zadovoljavajućeg rezultata, no kostimirana drama “Bit će krvi” već je prezentirala poboljšanog, zrelog Andersona, koji je u stanju izložiti priču o volji za moći uz pomoć odreda nesimpatičnih likova i furioznog vizualnog prosedea. “Master” je još radikalniji, ni tu nema likova s kojima bi se mogli poistovjetiti, scene se prekidaju i insertiraju kako se autoru prohtije, ali vam pažnju drži fascinantan prosede, pri kojem su Andersonu sjajni suradnici ne samo izvrsni glumci nego i rumunjski snimatelj Mihai Malaimare mlađi, otkriće Francisa Forda Coppole (“Mladost bez mladosti”), i skladatelj Jonny Greenwood iz Radioheada. Zapravo, prestanete uzimati Oscare ozbiljno kada vidite da Anderson uopće nije nominiran za režiju, a uza svu halabuku oko Daniela Day-Lewisa u “Lincolnu”, svaki trijezni procjenjivač ipak bi morao glasati za Joaquina Phoenixa: takva uloga skoro nije viđena u američkom filmu. Hoffman je također sjajan, ali tu sam glede Oscara donekle podvojen, jer mi je Christoph Waltz podjednako impresivan u “Odbjeglom Djangu”.

Skupi filmovi

“Master” je puno bliži europskom poimanju filma, Anderson koncipira svoja ostvarenja kao što moderni pisci pišu knjige, a ne po hollywoodskom diktatu, međutim, naposljetku ostaje pitanje o čemu je zapravo taj film. Rekao bih da je o autoru samome, budući da su Freddie Quell i Lancaster Dodd dvije strane njegove ličnosti. Neobuzdanost i neutaženu romantičnost prvoga nalazimo u svim Andersonovim filmovima, dok ovaj drugi pokazuje kako se može opstati jedino ukoliko uvjeriš dovoljno mecena da radiš pravu stvar. Anderson, naime, snima skupe filmove, i nimalo slučajno što ga je za ovaj podržala Megan Ellison, kći multimilijunaša Larryja Ellisona, čija je kompanija Annapurna Pictures producirala i “Zero Dark Thirty” Kathryn Bigelow. Velike hollywoodske kompanije klonit će ga se kao samoga vraga (Universal se svojedobno izvukao iz “Mastera”), ali dok je utjecajnih i bogatih tipova koji opravdano vjeruju da je Anderson vizionar, sve će biti u redu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. siječanj 2022 20:06