Čovjek baksuz

Kakva životna priča: Iz Sirije je emigrirao u majčinu Ukrajinu. Etnički je, po ocu, Kurd

Andriy Suleiman, Sirijac i Ukrajinac, etničkim podrijetlom Kurd, čovjek orkužen ratovima

‘Ova kiša nikad neće stati‘, dokumentarac ukrajinske redateljice Aline Gorlove pokazan je u Dokukinu Zagreb

Andriy Suleiman iz Sirije emigrirao je u majčinu Ukrajinu, ima dvije domovine na dva kontinenta. Dvije zemlje rata. Film ukrajinske redateljice Aline Gorlove "Ova kiša nikad neće stati" pripovijeda o čovjeku komplicirana identiteta, okruženom ratovima.

Sirija je domovina koju je stekao rođenjem, Ukrajina je zemlja iz koje je njegova majka i zemlja u koju je emigrirao s roditeljima i braćom nakon što je počeo rat u Siriji.

Tu lošem usudu nije kraj - Andriy je etnički, po ocu, Kurd, pripada narodu bez države s kojim se stoljećima obračunavaju vlastodršci u Ankari, Bagdadu, Damasku, Teheranu… Ni to nije sve - obitelj emigrira u Luhansk u istočnoj Ukrajini, jer to je kraj iz kojega je Andriyeva majka, regija uz rusku granicu, najsiromašnija u cijeloj zemlji. Stigli su taman prije no što će 2014. početi rat i ruska okupacija.

Gorlova je napravila film o čovjeku koji, osim što u genetskoj karti nosi ratne zone svijeta, u sebi ima naglašenu potrebu pomagati drugima. Volonter je ukrajinskog Crvenog križa, obilazi one kojima je teško, možda i zato što mu je tako lakše živjeti vlastiti život.

Dok se kreću kamionima Crvenog križa kroz snijegom pokriveni Donbas, mladić kolegama objašnjava što se događa u Siriji, makar nije više posve siguran, jer ne prati redovno vijesti. Priča im o kuli babilonskoj, o Kurdima rasijanima između četiri zemlje.

Gledajući danas te sive scene iz Donbasa, lica uglavnom starijih, ratom i neimaštinom iscrpljenih ljudi, gledatelj se upita gdje su sad ti ljudi i koliko to sivilo mora biti sivo danas. Film Gorlove danas čovjek gleda kao nastavak TV dnevnika… Gledajući scene iz doba primirja u Donbasu misli spontano skrenu nešto južnije, u Mariupolj, gdje osim granata i ruskih vojnika nitko i ništa drugo ne stiže već tjednima.

Sirijska je obitelj raseljena pa Andriy obilazi svoje od Njemačke do iračkog Kurdistana, granice sa Sirijom. U njemu nepoznat, a poznat Kurdistan, gdje prije nikad nije nogom stupio, stiže iz Ukrajine. Rođaci su potreseni dolaskom mladića, nećaka, emotivan je to podsjetnik na međusobne udaljenosti i obiteljsko zajedništvo.

Snimljen prije nekoliko godina, film "Ova kiša nikad neće stati" sadržajem kao da teče u slapovima baš kao i ta kiša iz naslova. Nemoguće ga je gledati bez da se neprestano spotičeš o sadašnjost.

Pa kad rođaci, iz Sirije izbjegli u Irak, upitaju svog ukrajinskog Sirijca kako je u Europi, kako je u Ukrajini, ima li rasizma ondje - trenutak je to u kojem Ukrajinci, danas raseljeni ljudi izmasakrirane zemlje - postaju oni koji su do jučer bili moguća destinacija, oni koji su mogli drugima pružiti pomoć. Kolikod da izbjeglice nisu masovno išle u Ukrajinu.

Izbjeglice iz Azije i Afrike u Europi najčešće nisu našle otvorena vrata, i u muci ima onih koji prolaze mučnije.

Dobro je da je Europska unija ta vrata makar otvorila za ukrajinske izbjeglice. Rasizma u Europi - prema Europljanima - nema. Jednako smo bijeli. Još samo da shvatimo da Ukrajinci braneći sebe brane i nas, možda će to pomoći Zapadu drukčije razmišljati, ubrzati tamo gdje treba.

Ovaj crno-bijeli dokumentarac lišen je puno biografskih i inih detalja, često je teško slijediti narativnu liniju. Lišen je i ratnih scena i nasilja, makar je u njemu puno nelagode nasilja i rata u podtekstu.

Gorlova to, među ostalim, postiže i čestim masovnim scenama vojnih parada na kojima je od pješaštva do tenkova te licima ljudi koji, skupa s neprivlačnim, osiromašenim krajem istoka Ukrajine dovoljno govore o težini svakidašnjice.

Andriyev otac, Sirijac u Donbasu, teško se miri s činjenicom da je daleko od kuće. Puno je tu masovnih kadrova, montaža prati to prelijevanje identiteta, ruske i kurdske pjesme koje se izmjenjuju iz kadra u kadar. Reda scene ukrajinske vojske, Kurda koji plešu u kolu, Ukrajinki u narodnim nošnjama. Naposljetku mutni kadrovi tih različitih kolektiva u kojem odjednom jedva razabiremo konture asociraju na višeslojnost i kompleksnost Andriyeva identiteta.

Andriyev je otac priželjkivao da sin ode u Njemačku, sirijskim rođacima, izbjeglicama.

Taj čovjek nije dočekao povratak u svoju Siriju, ne računa li se beživotno tijelo koje su mu naposljetku tamo pokopali. "Ich vermisse meine Heimat", rečenica je koju nespretno uče napisati i izgovoriti oni koje je volio.

Alina Gorova ovih je dana medijima uputila otvoreno pismo u kojem poziva "sve filmske festivale, sve fondacije, sve međunarodne institucije da blokiraju kinematografiju koja dolazi iz Ruske Federacije. Trenutačno imamo brojne filmove u produkciji, uključujući i koprodukcije. Ovaj rat je doveo u pitanje naše mogućnosti da ispunimo obveze prema našim partnerima. Svi naši filmovi koji bi trebali izaći ove godine, vjerojatno neće biti dovršeni. Umjesto toga, svijetu će biti predstavljena ruska kinematografija. To se ne može dopustiti".

"Ova kiša nikad neće stati" više je puta lani i ove godine prikazivan u Dokukinu. Aktualnost priče koju je snimila Gorova čini logičnim nadati se da će se na repertoaru Dokukina film naći ponovo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. travanj 2022 12:28