Zašto je stanovanje postalo jedno od gorućih svjetskih pitanja? Kako se dogodilo da su na tržište nekretnina ušli neki sasvim novi akteri koji gomilaju prazan prostor, vlasnici kojima se često i ne žuri napuniti te stanove? Dokumentarni film “Izbačeni” pripovijeda o ljudima čije domove po velikim svjetskim gradovima usisavaju multinacionalne korporacije, a nekadašnji stanari završavaju u dalekom predgrađu ili na cesti.
Autor filma je hrvatskoj publici dobro poznati švedski dokumentarist Fredrik Gertten. U nas su ranijih godina prikazivani njegovi uglavnom aktivistički filmovi “Sasvim obična obitelj”, “Bicikli protiv automobila”, “Big Boys Gone Bananas” … Gertten se ovaj put bavi golemim rastom cijena nekretnina koje dovode do od ljudi opustošenih gradskih četvrti. Pravo na dom osnovno je ljudsko pravo, ali taj dom je roba na tržištu; mnogi nemaju kapital za doći do njega. Gertten u “Izbačenima” traži uzroke krize stanovanja koja pogađa velike gradove širom svijeta.
Lani je dokumentarac prikazivan na Human Rights Film Festivalu, a Restart Label ga idući tjedan stavlja u distribuciju po nezavisnim kinima u Hrvatskoj. U četvrtak, 29. travnja, bit će prikazan u zagrebačkom Dokukinu KIC. Dan nakon projekcije, 30. travnja, u Dokukinu KIC redatelj Gerrten održati će masterclass predavanje, a "Izbačeni" će biti prikazivani u nezavisnim kinima diljem zemlje.
Film prati Leilani Farhu, posebnu izvjestiteljicu Ujedinjenih naroda koja obilazi svijet pokušavajući shvatiti kako je došlo do toga da u modernim gradovima više nema mjesta za radnike i niži srednji sloj. Nekad je gentrifikacija bila omraženi fenomen urbane sociologije. Radnička naselja pretvaraju se u kvartove za srednji i viši sloj, oronule zgrade bagerima brišu sa zemlje ili preuređuju u puno ljepše, oku ugodnije adrese, pritom su bivši stanari, uglavnom siromašni sloj, potiskivani u daleka predgrađa, neki i na ulicu.
Ubijeni gradovi
No, kako objašnjava dansko-američka sociologinja Saskia Sassen, profesorica na američkom Sveučilištu Columbia, jedna od najznačajnijih teoretičarki globalnih gradova u kontekstu globalizacije - gentrifikacija je skoro kao kamilica, ako je usporedite s novim problemom koji buja po gradovima. Danas se u te preuređene, luksuzne nekretnine ne doseljavaju novi stanari, ono oronulo ruši se ili renovira, a novi vlasnici postaju korporacije, multinacionalke, arapski šeici, razni koji višak gotovine sumnjiva porijekla traže negdje na brzinu “parkirati”. Te luksuzne nekretnine nerijetko godinama stoje prazne, one su “investicija” i ništa drugo. U njima nema stanara, što višestruko mijenja lice četvrti. Postoje čitave ulice, ako već ne i kvartovi koji praktički više ne žive, tek su kulise. Nema tamo lokalnih kafića i slastičarnica, malih dućana ispred kojih su kašete povrća, šnajderaja, urara, tamo više nema dinamike susjedstva. Takve investicije dovode do zatiranja čitavih zajednica.
Mnogi kvartovi po središnjim dijelovima Londona ostali su bez velikog broja stanovnika, stanovi vrijedni desetine milijuna funti zjape prazni i po više desetljeća. U široj okolici Toronta cijene nekretnina u posljednjih su trideset godina porasle za više od 400%, za isto to vrijeme prosječan dohodak rastao je za 133%. U gradovima stanovati jedva da si može priuštiti i srednja klasa. Ispitivanja pokazuju da u 59 od 102 istraživane zemlje građani da bi kupili kuću moraju barem deset godina na stranu stavljati kompletnu zaradu.
Londonski Nothing Hill odavno nije mjesto kakvo je bilo u doba kad je nastao film o knjižaru zaljubljenom u slavnu glumicu, tamo bi danas, doduše, mogli si priuštiti stanovati i Hugh Grant i Julia Roberts, ali nikako i onaj zbunjeni knjižar zaljubljen u knjige, lik zbog kojega i jesmo više puta posegnuli odgledati taj film. “Razlog zašto mi živimo u gradovima su ti slučajni susreti, intimnosti dobrosusjedskih odnosa, usputnih razgovora, zajedno popijena piva za šankom lokalnog puba. Toga više nema”, objašnjava u Gerttenovu filmu jedan od ljudi čije susjedstvo umire.
Fredrik Gertten u razgovoru za Jutarnji list kaže da ga je, snimajući film, iznenadilo koliko se kriza 2008. odrazila na problem stanovanja. “Ta je kriza odjednom širom svijeta donijela nove posjednike, nove vlasnike, nisu to lokalni ljudi, čak ni ljudi iz te zemlje, odjednom su to globalni igrači koji po cijelom svijetu traže gdje staviti novac.
Taj obrazac možete vidjeti posvuda, siguran sam da ga možete vidjeti i u Hrvatskoj. Odjednom vidite novac koji dolazi iz smjerova iz kojih ga ranije nije bilo, u njihovim je rukama previše novca i traže gdje ga staviti. A nakon financijske krize 2008. shvatili su da su naši domovi za to dobra mjesta, čak i kuće onih posve siromašnih, da se i od toga uz preinake dade napraviti dobro mjesto za parkirati novac. To vidimo u SAD-u, u Kanadi, svugdje.” Riječ je o novom, opasnom trendu u povijesti stanovanja, upozorava Gertten.
Jeftin novac
“Nije se o tome dosad puno niti govorilo. Primjerice, Blackstone prije 2011. nije imao vlasništvo niti jedne zgrade, niti jedne kuće, sad dominiraju tržištem. Kupuju ono što zovu ‘podcijenjena imovina’. Takvi investitori operiraju s, kako to zovu, ‘jeftinim novcem’, nabavljaju ga jeftino od banaka, mirovinskih fondova… U neko drugo doba nekretninski bi vlasnici rasli prirodnom dinamikom, ni izbliza tako brzo. Sada, s takvom vrstom novca možete doći od 0 do 50.000 stanova u jednom potezu. To je rapidno zgrtanje. Primjerice, Blackstone je u Češkoj kupio 40.000 stanova od jedne stare državne rudarske kompanije.
Samo nekoliko godina kasnije to su sve prodali dalje. Naravno, puno skuplje. Blackstone je u Švedsku ušao 2014., do 2018. postali su najveći privatni vlasnik stanova za ljude s nižim prihodima. U starom kapitalističkom modelu graditi kuću je bilo kao zasaditi biljku, nešto dugoročno, imetak za obitelj kroz više generacija. Ali, ovakav kapital kojim danas operiraju na brzinu obrće sredstva, potom odlazi dalje, i ne pita koja je cijena koju ostavlja na ljudskim životima onih koje ‘usput’ maknu iz tih naselja”, u dahu kaže Gertten.
Jedan od primjera s kojim se u filmu bavi je berlinski Kreuzberg. Kvart umjetnika, studenata, turskih useljenika, poznat po uličnoj umjetnosti, štandovima, barovima, tržnici s hranom. Kreuzberg je bio poput Harlema ili Bronxa, dok nekretnine nisu počele kupovati velike korporacije. No, u Kreuzbergu se nisu šutke predali. Kad su stanarine postale dvadeset posto više nego što su u mnogo bogatijim dijelovima Berlina, lokalna zajednica se organizirala, tamo je počela revolucija za pravo na stan, pravo na kvart, pravo na grad… Gradonačelnik Berlina stao je uz građane, poruka je bila jasna: ne dopustiti da zemlja u javnom vlasništvu bude privatizirana. Vrlo brzo osigurali su da se ne miče ljude iz 40 zgrada, to je oko 1000 stanovnika, pa krenuli dalje s pritiscima i akcijama.
“U Berlinu je donesen zakon kojim se štite najmoprimci. Sad rade na snižavanju cijena najma. U Danskoj je donesen i od 1. srpnja je na snazi zakon koji Blackstoneu i takvim investitorima sad nameće bitne restrikcije. I u Portugalu se bore za donošenje slične legislative. Kanada ima novo zakonodavstvo. Po tome vodi Barcelona, u Kataloniji su davno ustali protiv upliva takvog kapitala u nekretninsko tržište, a sad pripremaju slično u cijeloj Španjolskoj”, kaže nam u razgovoru Gertten.
“Elite se osjećaju slobodne kršiti osnovna ljudska prava, a onda su iznenađene da je radnička klasa ljuta i gorka”, komentira u filmu Saskia Sassen. Treba li nam stvarno multinacionalni lanac da popijemo kavu u susjedstvu? Do jučer ste espresso srkali u malenom kafiću lokalnih vlasnika, danas tamo stoji Starbucks, što znači da novac od svake popijene kave dijelom hrani multinacionalni lanac, više ne ostaje u susjedstvu. “Neki ljudi imaju informacije koje drugi nemaju i to im daje mogućnost da iskorištavaju one koji nemaju, tako da danas možete brzo zaraditi ne stvarajući proizvod, već tražeći ljude na čijim leđima možete lako profitirati. Ne stvarate ništa, ne stvarate vi to bogatstvo, već zapravo uzimate tuđe za sebe”, tako taj proces pojednostavljeno, zdravorazumski komentira nobelovac Joseph Stiglitz u Gerttenovu filmu.
Akcija gradonačelnika
Stiglitz objašnjava da više nema tradicionalnog bankarstva, već dominiraju financijski igrači koji beskrupulozno gledaju samo kratkoročni interes, ne brinu što će biti kasnije s investicijom, dok je tradicionalno bankarstvo ulagalo u biznis na način da su svi, pa i lokalna zajednica, imali dio profita i razvijali se. U filmu se pojavljuje i gradonačelnica Barcelone, karizmatična Ada Colau. Barcelona je među prvima napravila regulaciju kojom je, među ostalim, ograničila broj nekretnina koje se mogu iznajmljivati preko Airbnba i sličnih platformi, sve ne bi li zaštitila lokalne najmoprimce. Suočeni s restrikcijama, Airbnb i slični, kaže Colau, gotovo da reagiraju kao mafija. U Barceloni traže održive investicije, one koje neće razarati humano tkivo grada i tjerati lokalno stanovništvo.
Talijanski novinar, također Gerttenov sugovornik, Roberto Saviano, pišući o Gomorri i problemu stanovanja, živi pod prijetnjama smrću. “Kako je moguće da u zemlji gdje radnik plaća 60 posto poreza, velike kompanije i oni koji imaju svoje firme u raznim poreznim oazama plaćaju 4 posto? Ako nemaju novac naslijeđen od obitelji, buduće generacije neće si moći kupiti stan. Novac od kokaina, šverca migranata, kriminala, sve se to ulijeva u tržište nekretnina, u nogomet, turizam, supermarkete, hotele, muzeje, umjetnost, politiku i nitko mu ne može dokazati porijeklo. Facebook, Netflix, Amazon i slični prvo na što gledaju jest da plate što manje poreza”, poentira Saviano. UN-ova izvjestiteljica Leilani Farha, čiji rad Gertten u stopu prati u filmu, dok juriša na multinacionalke, traži razgovore s čelnim ljudima Blackstonea i sličnima, izgleda kao naivna djevojčica sa žigicama, ali te žigice u ruci izvjestiteljice UN-a potencijalno su vrlo zapaljive.
Leilani Farha uspjela je okupiti gradonačelnike velikih svjetskih gradova i druge bitne aktere, pokrenula je međunarodni pokret Shake. “Gradovi postaju igraonice za bogate”, upozorava Farha. Gertten za Jutarnji list objašnjava zašto, ipak, nije pesimist: “U mnogim zemljama sad se pokušavaju izboriti za nove zakone kojima bi stopirali ulazak takvih investitora na tržište nekretnina. Aktivisti u Barceloni razgovaraju s aktivistima u Berlinu koji su otišli korak dalje, ljudi se širom svijeta povezuju u borbi protiv te otimačine. Demokracija je ugrožena, ali pokret otpora je potencijalno jako moćan. Nemamo luksuz biti pesimisti, nema nam druge nego raditi na tome da se stvari mijenjaju. Moramo vjerovati da su i demokracija i ljudska prava mogući, da to nije utopija, inače smo unaprijed osuđeni na neuspjeh.”