Već prvi dan ZagrebDoxa međunarodna konkurencija je iznimno jaka.
Za početak, izdvojio bih samo jedan film, "Skrivena pisma" (prikazuje se u dvorani 1 Kaptol centra u 22h), njemačko-američko-kinesko-norvešku koprodukciju u režiji Violet Du Feng (koredateljica je Ging Zhao), koja otkriva slabo poznatu temu. Kineskinje su prije no što je Mao Zedong najavio "Veliki skok naprijed" i omogućio im da preuzmu važna mjesta u industriji uglavnom bile domaćice, udovoljavale ne samo vlastitoj nego i muževljevoj obitelji, brinule za djecu, a ostatak tog potlačenog položaja bio je vezanje stopala: njima ionako nije bilo preporučljivo da izlaze iz kuće. Upravo zbog toga smislile su posebno pismo "nüshu" (njušu), koje su znale čitati samo žene, u njemu se nisu žalile na muške članove obitelji, pismo je bilo namijenjeno "sestrinstvu" i delikatnim temama koje su njih zanimale, tako da je danas, kada su mlade žene u Kini postale itekako samosvjesne, pomalo gurnuto u zaborav. Film se usredotočuje na žene koje nastoje održati njegovu tradiciju, poput Hu Xin, voditeljice muzeja nüshua u pokrajini Hunan, ona je razvedena i tipično za njezinu domovinu smatra se zbog toga promašenom osobom, ali joj je uzor stara He Yanxin, koja posvuda nosi hlače i košulju: unatoč dogovorenom braku od strane roditelja i drugačijim vremenima, tri godine nije pustila muža u postelju i natjerala ga da se bori za nju. Rafinirana Simu Wu želi se baviti umjetnošću, i ona je prigrlila nüshu, i zbog toga trpi prigovore svog vrlo tradicionalnog zaručnika koji to smatra bespotrebnim hobijem. Već je iz njihovih uvijenih sukobljavanja očito da ta veza neće štimati.
"Skrivena pisma" nude nam portret suvremene i stare Kine, kako one ruralne tako i urbane, a u ovoj potonjoj najvažnije je imati što bolji standard. Nüshu može opstati samo ukoliko se veže uz prepoznatljive brandove, no njegove zagovornice upozoravaju da treba odabrati primjerene spojeve, ne prehrambene lance kao što su KFC ili napitke poput Coca-Cole.
U regionalnoj konkurenciji izdvaja se austrijski dokumentarac "Van prostora i vremena" (Matter Out Of Place) poznatog redatelja i producenta Nikolausa Geyrhaltera (pamtimo ga po filmu "Kruh naš svagdašnji"). Započinje naizgled neobavezno, na nekoj livadi u Austriji bager počinje kopati rupu i kad je ta dovoljno duboka, shvaćate da je to nekad bilo odlagalište smeća. Svega tu ima, omotnica čokolada Nestle, pa čak i novina čiji se naslovi još mogu pročitati, a tlo je čvrsto jer ga ispod drže naslage vode i ulja. Po površini livade nikad ne biste rekli na koji je način nastala, ali u tom eseju o smeću prilozi su krajnje različiti.
Negdje u Albaniji, okolno stanovništvo, koje uključuje i Srbe, odlučilo je riješiti se otpada uz potok dobrovoljnim radom. Ide im traljavo, jer koriste primitivne alatke, a čini se da im entuzijazam s vremenom popušta. Koje li razlike od čišćenja švicarskog skijališta za elitu, tamo se smeće trpa u kamione koji se prikvače za žičaru i odvoze u odlagališta u podnožju. Nije vam jasno kuda će stati sav taj otpad, no očito je u pitanju višegodišnja praksa. Uostalom, kao i na Maldivima, gdje dvojica radnika pažljivo obilaze kućice na vodi, spremaju apartmane i zatim dotjeruju plažu koja se nalazi uz njih. U Grčkoj čiste čak i morsko dno, imaju radnike u ronilačkim odijelima, koji sve što zagađuje okoliš trpaju u vreće s balonima i šalju na površinu, gdje ih pokupe šleperi specijalizirani za taj posao. Film nema naratora, kamera samo promatra kako strojevi melju smeće, no ne možete se oteti dojmu da na površini zemlje nema dovoljno mjesta da se taj nepoželjni materijal zakopa. Ništa se ne događa osim različitih vrsta čišćenja, ali vi od tih prizora ne možete odvojiti pogled.