Ovog tjedna u hrvatsku distribuciju kreće “Moj dida je pao s Marsa”, filmu u režiji Dražena Žarkovića i Marine Andree Škop. Riječ je o prvom hrvatskom dječjem SF filmu još od davnih Vukotićevih “Gostiju iz galaksije”.
Također, riječ je o jednom od razmjerno rijetkih domaćih filmova usmjerenih na, predtinejdžersku publiku. “Moj dida je pao s Marsa” po mnogočemu je, dakle, unikum u hrvatskom filmu. No, to je možda ponajviše po svojoj produkciji. Nastao u koprodukciji čak sedam zemalja od Norveške do Luksemburga, to je film koji udružuje rad niza profesionalaca, od čeških robotičara i slovačkih animatora do norveškog glumca. Riječ je o jednom od rijetkih hrvatskih filmova koji je doista mišljen - globalno.
U povodu premijere razgovarali smo s Marinom Andree Škop, koja u filmu ima dvojaku ulogu. S Darijom Kulenović Gudan, koproducentica je filma, a s Draženom Žarkovićem suredateljica.
’Dida’ je za hrvatsku kinematografiju neobičan projekt: koprodukcija sedam zemalja, s nizom kreativnih suradnika iz svake od njih. Je li to otpočetka bio plan?
Darija Kulenović i ja oduvijek smo htjele napraviti SF za djecu s univerzalnom temom i plasirati ga na međunarodno tržište. Trudile smo se u njemu riješiti bilo kakvih lokalnih obilježja i postaviti ga tako da se s pričom mogu identificirati mladi s bilo koje strane svijeta. Naša produkcijska kuća Studio Dim radi gotovo svaki svoj projekt kao koprodukciju. Tako smo već na početku odlučili naći koprodukcijskog partnera u Skandinaviji zbog kvalitetnih filmova za djecu koje godinama proizvode.
Polazište je bila priča Irene Krčelić?
Irena nam je predstavila scenarij TV filma za koji je dobila sredstva za razvoj, a koji je doista imao puno čarobnih elemenata. Projekt smo godinama razvijale i prezentirale na međunarodnim radionicama i marketima dječjih filmova. Scenaristički tim Pavlica Bajsić Brazzoduro i Branko Ružić priču su oblikovali u konačan scenarij s kojim smo uspjeli osigurati sredstva na koprodukcijskim fondovima u šest europskih zemalja.
Film ima za hrvatsku produkciju vrlo efektne animirane sekvence i CGI. Ako sam shvatio, taj dio su radili suradnici iz Norveške, Slovačke i Češke. Kako je to operativno funkcioniralo?
Pokušali smo praktično zamisliti kako će djevojčica igrati svoju ulogu s robotom i zaključili da fizički moramo napraviti robota koji će glumiti na setu. Zbog toga smo angažirali animatroničarski studio iz Češke koji vodi Martin Peč i koji se bavi konstruiranjem i upravljanjem robotima - lutkama na filmu. Našeg robota Dodu pokretala su trojica lutkara robotičara iz Češke. Glavna glumica Lana Hranjec ulogu je pripremala s Ozrenom Grabarićem, koji je postavio lik i karakter robota, a u konačnici mu je dao i glas. No, robot na filmskom setu nije imao oči - odnosno lice. Njegovu ekspresiju radili smo naknadno u postprodukciji i usklađivali je s Ozrenovim glasom. Za to su zaslužni Goran Stojnić i Krsto Jaram. Posebno smo ponosni na animirani film unutar filma, čije autorstvo potpisuje slovački animator i umjetnik Michal Struss. Mislimo da je jedinstvenom estetikom uspio predočiti cijelu priču o usamljenim i otuđenim energetskim bićima.
I glumačka vam je ekipa multinacionalna. Hrvatska djeca, norveški glumac Oftebro i Slovakinja Polnišova? Je li odluka da idete na multijezični kast ipak posljedica činjenice da znate da će film ionako posvuda biti sinkroniziran?
U pravu ste. Dječji se filmovi uglavnom sinkroniziraju, pa se nismo ograničavali domaćim glumcima. Odmah smo znali da bi Didu trebao igrati strani glumac jer ćemo tako podcrtati njegovo izvanzemaljsko porijeklo. Nils Ole Oftebro, koji je odigrao Didu, cijenjen je norveški glumac koji je igrao u nama poznatoj seriji ‘Mammon’. Petru Polnišovu poznajem jako dugo i ona u Slovačkoj glasi za najbolju komičarku, pa je više-manje svi ‘kastaju’ za takve uloge. Stoga mi je velik izazov bio napraviti s njom potpuno drukčiju ulogu, kakvu ne bi imala prilike igrati doma.
Vaš film gađa gledateljsku nišu koja je nešto mlađa od tinejdžerske - otprilike kao ‘Minions’. Kakva je distribucijska niša za takve filmove? Čini mi se da u multipleksima više ide teen-produkcija tipa ‘DreamWorks’?
Još u fazi razvoja kao svoju ciljanu publiku postavili smo gledatelje u dobi od sedam do 12 godina. No, nakon prvih prikazivanja zatečeni smo time kako dobro mladi od 12 godina reagiraju na film. Velik je to izazov s obzirom na to da je riječ o mladim ljudima čiju je pozornost sve teže zaokupiti domaćim filmom jer su odrasli na superherojima. Platforma uz koju provode najviše vremena je YouTube. Vjerujemo da će ovaj film jako dobro proći na međunarodnim televizijama. To nam za sada pokazuju i procjene koje nam šalju potencijalni prodajni agenti.
Je li multinacionalna koprodukcija pomogla distribuciji filma?
Film započinje svoje kinoprikazivanje u Hrvatskoj i BiH 21. ožujka, slovenska premijera planirana je za svibanj, slovačka za početak lipnja, a češka najvjerojatnije za srpanj. Osim sinkronizacije na jezike koproducenata, planiramo napraviti englesku, francusku i njemačku jezičnu verziju. O takvom distribucijskom paketu trenutno pregovaramo s prodajnim agentima.
Uz distribuciju filma u Hrvatskoj smo osmislili i pokrenuli projekt ‘Filmovi ne padaju s Marsa’. Naša produkcijska kuća Studio Dim već godinama radi serije i filmove za djecu i mlade. S ovim smo filmom htjeli otići korak dalje. Zamislite da učenici s nastavnicom zemljopisa odu pogledati naš film u kino, a zatim na idućem satu obrađuju teme kao što su nastanak svemira, razlike između zvijezda i planeta, zviježđa i galaksija. Da bismo to mogli ostvariti, pripremili smo za učitelje i nastavnike metodičku pripremu u obliku međuzvjezdanog filmološko-metodičkog priručnika. Riječ je o stručnoj publikaciji na 50 stranica koja donosi metodičku pripremu za upotrebu filma u razrednoj nastavi osnovne škole. To je samo prva u nizu aktivnosti pilot-projekta ‘Filmovi ne padaju s Marsa’, na kojem je Studio Dim okupio vodeće hrvatske stručnjake za filmsku i medijsku pismenost - HAVC, HFS te portal Medijskapismenost.hr, stručnjake Agencije za elektroničke medije i UNICEF-a.
U Hrvatskoj su dječji filmovi na neki način ‘sigurna oklada’ - gledanost im je dobra i kad nisu najbolji. Zašto ih onda nema više?
Polako, ali sigurno pokrenula se skupina profesionalaca koji žele proizvoditi dječje filmove. Okupljaju se oko festivala Kino Kino, a osim proizvodnje, jako im je stalo i do razvoja filmske i medijske pismenosti. Jer kao autori se možemo razvijati jedino s razvojem publike. No, mi općenito imamo veliku krizu financiranja audiovizualnih djela. S jedne se strane količina sredstava koja HAVC ulaže u filmove smanjila, pa se stvorilo usko grlo. S druge strane, HRT je u potpunosti obustavio financiranje proizvodnje dječjeg programa neovisnih produkcija. Posljednje tri godine nije otvoren ni jedan natječaj za proizvodnju kvalitetnog TV programa za djecu. Budući da je naša produkcijska kuća djelomično specijalizirana za tu vrstu programa, nama je to velik udarac. Ukratko: dječji bi filmovi bili ‘sigurna oklada’ kada bi audiovizualna industrija normalno funkcionirala, pa bi se filmovi redovito radili i razvijali publiku. Frekvencijom jedan hrvatski film za djecu u tri godine jedino što možemo je samo svaki put ispočetka pokušati izgrađivati novu publiku.