THE BOYS IN THE BAND

Koji je bolji film, onaj Williama Friedkina ili ovaj na Netflixu od Joea Mantella? Nema dileme...

Priča o dvije filmske verzije kontroverznog kazališnog komada s kraja šezdesetih, koji je pridonio promjeni gledanja na homoseksualce
U novoj verziji koju prikazuje Netflix Michaela glumi Jim Parsons iz serije ”Teorija velikog praska”, za koju je dobio četiri nagrade Emmy, a Harold je Zachary Quinto, Vulkanac Spock iz novog filmskog serijala ”Zvjezdane staze”
 Netflix/The Hollywood Archive/Profimedia

Da nije utjecajnog Ryana Murphyja, koji godišnje napiše i producira dvije-tri serije, pitanje je bi li Netflix financirao filmsku verziju obnovljenog kazališnog komada "The Boys in the Band". Potonji je postavljen na Broadwayu 2018., točno pedeset godina nakon praizvedbe originala, koji se morao zadovoljiti off-brodvejskim pozornicama, ali je imao više od tisuću izvedbi - počevši od Uskrsa 1968. Tada se nije činilo da će to biti osobiti uspjeh, njegov autor Mart Crowley dotad nije napisao ništa značajno, a i tog teksta ne bi bilo da ga njegova prijateljica Natalie Wood (upoznali su se na snimanju filma "Sjaj u travi") nije zaposlila kao osobnog asistenta i osigurala mu dovoljno slobodnog vremena da napiše taj komad. O čemu je Crowley pisao?

O onome što je najbolje poznavao, o njujorškoj i holivudskoj gay sceni. Ipak, kad je pokazao komad brodvejskim producentima, objasnili su mu da nema šanse da se postavi komad s devet gay protagonista i apsolutno nijednim "normalnim" likom. Uostalom, tko će u njemu glumiti? Renomirana imena brinu se o svojim karijerama, još da su u pitanju karikirani junaci, to bi nekako prošlo, ali ovo je bila humorna drama, ulomak iz života. Crowley je ustrajao, imao je preporuku Edwarda Albeeja ("Tko se boji Virginije Woolf") da je to jedan od najboljih tekstova koje je pročitao posljednjih godina, off-brodvejska scena bila je tada u usponu, i brzo je našao kazalište koje je bilo zainteresirano za komad, a što se tiče glumačke podjele, čak šestorica nositelja glavnih uloga bili su gay, a trojica ne.

Društvena kuga

Iz prve grupe najpoznatiji glumac bio je Leonard Frey, on je poslije nominiran za Oscara za sporednu ulogu u ekranizaciji mjuzikla "Guslač na krovu" (snimanog pokraj Karlovca), dok je iz druge grupe solidnu karijeru napravio Cliff Gorman.

Predstava je bila prava senzacija, gay pokret postojao je samo u zamecima i ne treba puno zamišljati kako je publika reagirala na scene u kojima junaci jedni druge nazivaju "pi*kama", no samo jedan od njih je feminiziran (dekorater interijera Emory, kojeg je glumio Cliff Gorman). Tko je dolazio na predstavu?

Svi koji si nisu mogli dopustiti da takvo nešto propuste - od Jacqueline Onassis i Marlene Dietrich do Groucha Marxa i gradonačelnika Johna Lindseyja. Već naredne godine, krajem lipnja 1969., gay klijenti nasilno su reagirali na policijsku raciju u kafiću Stonewall Inn u Greenwich Villageu i na neko vrijeme dokinuli teror organa reda i zakona nad homoseksualcima. Fenomenolozi tog razdoblja smatraju da je predstava "The Boys in the Band" pridonijela promjeni gledanja na homoseksualce, oni više nisu predstavljali "društvenu kugu", nego ličnosti s problemima koje ne može riješiti dobronamjerni psihijatar. Datum Stonewallskih nemira (28. lipnja) otad se tradicionalno obilježavao, da bi naposljetku prerastao u svjetski Gay Pride.

Kompanija Cinema Center Films, filmski odvojak TV mreže CBS, koja je uz akcijske filmove sa Steveom McQueenom, Johnom Wayneom i Leejem Marvinom povremeno htjela i poneki art film u svom programu, odlučila je ekranizirati Crowleyjev komad, ponudila je autoru da sam napiše scenarij, ali Roberta Moorea, redatelja predstave, nisu htjeli angažirati jer su smatrali da nema filmskog iskustva: odabrali su još ne tako poznatog, 35-godišnjeg Williama Friedkina, koji ih je impresionirao filmskom adaptacijom komada Harolda Pintera "Rođendanska zabava" (1968). Film baš nije bio jeftin, jer je jedan dio interijera napravljen u studiju, u njemu su nastupili svi glumci iz predstave, a direktor fotografije Za koga ti pjevaš: za sebe i za dečke iz orkestra ("Serpico", "Želja za smrću") bio je pouzdan oslonac redatelju, koji će se već naredne godine proslaviti "Francuskom vezom", a zatim i "Istjerivačem đavola".

image
Kadar iz prve filmske verzije, one Williama Friedkina

Friedkin je bio vrlo discipliniran, snimio je, recimo, scenu u kojoj se Hank (Laurence Luckinbill) i Frank (Keith Prentice) strasno ljube, to su i jedina dva lika u priči koja su u kakvoj-takvoj ozbiljnoj vezi, te scene nema u predstavi, ali ju je naposljetku izbacio, jer nije htio da mu film djeluje eksploatacijski. Poslije je priznao da je to požalio, a u komentaru za DVD izdanje filma 2008. ustvrdio je da mu je to jedno od rijetkih ostvarenja koje uvijek rado ponovno pogleda. Jasno je i zašto, jer u skučenom prostoru nije imao puno mjesta za razigravanje i morao je smišljati rješenja kako mu film ne bi bio statičan, uglavnom vrlo inventivna.

U bivšoj Jugoslaviji distributeri su ga, dakako, zaobišli, unatoč tome što je u Americi ostvario profit, ali ga je 1982. otkupila za emitiranje Televizija Sarajevo (tada se odlikovala vrlo radikalnim izborom filmova) i nazvala "Čudna družina". Što drugo? Originalni naslov zapravo je posuđen iz jedne replike Jamesa Masona u filmu "Zvijezda je rođena" u kojoj on kaže Judy Garland: "Za koga ti pjevaš: za sebe i za dečke iz orkestra", što za Crawleyja ima dodatno metaforično značenje, jer je Garlandica gay ikona, a i redatelj filma George Cukor je gay.

Smrt u ožujku

Mart Crawley bio je vrstan poznavatelj Hollywooda, a nešto od toga utkao je u svoj kazališni komad, a kasnije i Friedkinov film. Dva glavna lika u komadu su Michael, vrlo obrazovani gay svaštar, a drugi je Harold, cinični bonvivan iskompleksiran zbog lošeg tena. Kako Crawley priznaje, on sam je bio model za Michaela, koji iz tko zna kojeg razloga organizira rođendansku zabavu za Harolda, na njoj smiju biti samo njihovi gay prijatelji, dok je Harolda napisao po svom najboljem prijatelju Howardu Jeffriesu, koreografu i kasnije producentu. Taj je naučio plesati Natalie Wood u "Priči sa Zapadne strane", ali i Barbru Streisand u "Smiješnoj djevojci" i "Hello, Dolly!". Umro je 1988. od AIDS-a, koji je poharao i znatan dio članova predstave "The Boys in the Band", umrla su petorica glumaca, redatelj Moore i producent Richard Barr. Tekst kao da je navijestio katastrofu koja će se razmahati sredinom osamdesetih.

Crowley je nastavio nizati komade i knjige, no "The Boys in the Band" ostao mu je najveći uspjeh. Na pedesetu obljetnicu praizvedbe njegova djela, u travnju 2018., upriličena je nova izvedba njegova djela, ali ovaj put na Broadwayu, gdje je dobila nagradu Tony za najbolju obnovljenu predstavu. Vremena su se jako promijenila, nakon uspjeha predstave iz 1968. malo kome je od glumaca palo na pamet da obznani da je gay, dok su sada svi glumci već otprije obznanili svoje seksualne sklonosti.

Neki od njih su velike zvijezde, tako Michaela glumi Jim Parsons iz serije "Teorija velikog praska", za koju je dobio četiri nagrade Emmy, a Harold je Zachary Quinto, Vulkanac Spock iz novog filmskog serijala "Zvjezdane staze". Ni Matt Bomer nije nepoznato ime, a što reći o producentu Ryanu Murphyju? On sa svojim suprugom, fotografom Davidom Millerom, ima već tri sina, dobivena zahvaljujući surogatnim majkama. Biti gay danas posve je drukčije nego 1968.

Posebno je zanimljiv 25-minutni dokumentarac "The Boys in the Band: Nešto osobno", koji možete pogledati na Netflixu nakon što vidite film, jer u njemu Crowley razgovara s mlađom glumačkom postavom: većina njih ne može vjerovati kakve su to bile šezdesete u kojima je gay populacija mrzila same sebe i sve ljude sa sličnim problemima, pa čak i bliske prijatelje.

Naposljetku, koji je bolji film, onaj Williama Friedkina ili ovaj na Netflixu u režiji Joea Mantella? Svakako Friedkinov, jer njega nije strah zatvorenog prostora, odnosno, on zna kako će takvu situaciju učiniti filmičnom. Nasuprot njemu, Mantello je cijenjeni kazališni redatelj, ali je tu i tamo imao potrebu za suvišnim flashbackovima. Srećom, odlično radi s glumcima, a na raspolaganju je uistinu imao vrhunske talente. Crawley nije na žalost dočekao da vidi kako će publika primiti novu filmsku verziju njegova komada, umro je u ožujku ove godine, tijekom oporavka od srčanog udara.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. listopad 2020 20:45