Kad bi jedan dan izbornik naše nogometne reprezentacije objavio da za reprezentaciju više neće igrati kapetan i četiri, pet ključnih igrača, ne zato što ne žele i ne mogu nego zato što je on tako odlučio, postavilo bi se pitanje tko će onda igrati na tim pozicijama, sigurno neki bolji nogometaši od navedenih? Kad bi na to pitanje izbornik dao odgovor da još ne zna tko su ti igrači, ali da nitko ništa ne brine jer sve će biti po starom i još bolje, sve osim otkaza izborniku bilo bi s one strane razuma.
Film i nogomet imaju jednu sličnost. Publika konzumira i jedno i drugo u velikim količinama, a to za posljedicu ima osjećaj, uvjerenje konzumenta da istinski poznaje djelatnost čije proizvode konzumira. Razlika je što je generalno publika informiranija o nogometu pa je i svijest o važnosti pojedinih aktera veća. U pitanjima filma, a i kulture općenito, razina informiranosti je puno manja, shodno tome manja je i svijest o načinu kako djelatnost funkcionira te svijest o važnosti pojedinih aktera.
Izbornicima u kulturi zato je puno lakše mijenjati aktere prema vlastitom nahođenju. Nije teško javnosti prodati ideju da će, recimo, Hrvatski audiovizualni centar funkcionirati jednako i bolje nakon što se s mjesta ravnatelja ukloni čovjek koji je osmislio tu instituciju i posvetio toj instituciji godine rada, jer javnost ne zna što sve taj rad uključuje i koje su kompetencije potrebne da bi se taj rad obavio kako treba. Nije teško niti prodati ideju da će kino Europa biti jednako, pa još malo bolje kino nakon što se šutne ljude koji su deset godina rada uložili u to da, recimo, kino Europa bude proglašeno najboljim europskim kinom.
Djelić istine
Izbornici u kulturi su, na štetu i nesreću kulture, vrlo često političari. Kako političari žive od javnog mišljenja, jako dobro znaju kako javnosti prezentirati svoje poteze, točnije znaju koliko javnost ne zna o problemu, i to besramno koriste. Ako se kaže da je HAVC mjesto gdje se odlučuje koji će se filmovi snimati, nije izrečena laž, to je djelić istine, kao što je i djelić istine da je kino zgrada s platnom, projektorom i sjedalima.
Lako je potom uvjeriti javnost da u našoj zemlji prepunoj vrsnih i talentiranih ljudi ima dovoljno kandidata koji će znati izabrati koje filmove snimati, kao i ljudi koji će znati koje filmove prikazivati kad imaju zgradu s projektorom, platnom i sjedalima. I tako u dva laka koraka, od djelića istine se dođe do potpune neistine. Mi takvih ljudi imamo malo, jednako malo kao i onih dostojnih dresa nogometne reprezentacije. Kino da bi postojalo treba adekvatno opremljen prostor, ali to je prazno platno, program su boje, pa isto kao što slikar nanosi boju na prazno platno, program kina rade neki ljudi. Publika u kino dolazi radi filmova koji se tamo prikazuju, dakle radi programa.
Ako je odluka izbornika da dosadašnji program i ljude koji su ga osmislili i provodili treba mijenjati, nije li sasvim normalno pitanje kakav nas to novi program očekuje i koji će ga ljudi osmisliti i provesti? Odgovor na to pitanje nije da “plinoficiramo kotlovnicu”. Kao što “gradimo nogometni kamp” ne bi bio odgovor na pitanje “tko će igrati na mjestima igrača koji više neće igrati”? Neće nogometni kamp donijeti dobre rezultate, kamp je mjesto u kojem za te rezultate trener, igrači i svi uključeni trebaju naporno raditi. Isto tako neće ekonomičniji sustav grijanja, niti žbuka, niti sjedalice osmisliti program koji će publika gledati, to moraju učiniti neki ljudi.
Ljudi koji su to činili posljednjih deset godina učinili su od kina Europa puno više od kina, učinili su to nezaobilaznim gradskim kulturnim toponimom, mjestom bogatog filmskog života, mjestom gdje se filmovi gledaju, o njima razgovara, mjestom gdje se kroz brojne programe filmovi i osmišljavaju, mjestom gdje se filmovi prvi put prikazuju publici, mjestom gdje se filmovi prikazuju uz pratnju Zagrebačke filharmonije, mjestom koje odgaja najmlađu i mladu publiku, mjestom koje se brine o studentima filma.
U projekcijama i punoj dvorani kina Europa, u zadnjih deset godina, uživalo je tisuće gostiju, filmskih profesionalaca iz cijelog svijeta, oskarovaca, autora ovjenčanih svim filmskim nagradama kojih se moguće sjetiti. Puna dvorana kina Europa je fotografija koja je obišla svijet zahvaljujući ljudima koji su doveli te filmove, te autore i tu publiku. Kino Europa koji postoji u svijesti publike danas je kino Europa koji su osmislili ljudi koji ga vode posljednjih deset godina.
Kad bi izbornik odlučio iz reprezentacije maknuti ključne igrače i zamijeniti ih manje kvalitetnim kadrom, posljedice njegove odluke vidjele bi se već na sljedećoj utakmici. Posljedice odluka izbornika u kulturi vidljive su tek nakon par godina. Dvije godine nakon rasturanja HAVC-a traži se novi ravnatelj, netko tko treba preuzeti instituciju u rasulu, dok je hrvatska kinematografija u vrlo teškom stanju, u mnogo aspekata na izdisaju. Što će biti kino Europa za dvije godine?
Iz perspektive ljudi koji se bave filmom stvari izgledaju otužno. Za budžet jednog prosječnog europskog filma mi proizvodimo duge filmove, kratke filmove, igrane, dokumentarne, eksperimentalne, animirane, financiramo domaće festivale, organiziramo promocije hrvatskog filma po najvažnijim svjetskim festivalima, objavljujemo knjige o filmovima, potpomažemo edukaciju filmskih profesionalaca. Točnije, radili smo to dok se čovjeka koji je stabilizirao financiranje institucije, napravio sustav financiranja razvoja filma od scenarija do produkcije i distribucije, omogućio plasman hrvatskog filma na najvažnije svjetske festivale, nije zamijenilo, što za posljedicu ima da se sve od gore navedenog posljednje dvije godine radi traljavo ili nikako. Ista zgrada, isti zakoni, ali drugi ljudi i eto nevolja.
Neeuropski potez
U ovom trenutku HAVC nema Pravilnik o postupku, kriterijima i provedbi Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva, pa posljedično nema ni javnih poziva za proizvodnju, razvoje, koprodukcije, komplementarne djelatnosti… HRT, dakle javni servis Republike Hrvatske, institucija čije je djelovanje propisano nizom zakona, između ostalih Zakonom o HRT-u i Zakonom o autorskim i srodnim pravima, već deset godina sustavno krši oba zakona u odredbama koje se direktno tiču audiovizualnih autora, a sve to uz blagoslov nadležnih agencija i vladajućih bez obzira iz koje stranke dolaze.
Neulaganje zakonom propisanih sredstava u neovisna djela, koprodukcije, kršenje temeljnih autorskih prava, očito nisu problematična u očima onih koji trebaju brinuti o provođenju spomenutih zakona. Jako smo voljno i rado usklađivali zakone sa standardima EU kad je to bio uvjet za članstvo, ali u provođenju istih volja je potpuno izostala, barem što se tiče audiovizualnih autora. Kino Europa je zadnjih deset godina pravi dom europskom i hrvatskom filmu, autorima i svim ljudima koji se bave filmom. Političar se poigrava s radom desetaka ljudi koji su u to kino uložili godine rada i znanja, znanja koje im nitko nije poklonio nego je došlo iz obrazovanja, ulaganja, istraživanja… Svaki veliki rezultat na polju hrvatske kinematografije nagrađuje se progonima, otkazima suradnje, neproduljivanjem ugovora…
Pitam se zar je tako teško reći mi ne želimo kinematografiju? Političari imaju puno pravo predložiti, i u tome će sigurno dobiti podršku dijela građana, ukidanje svih ulaganja u kinematografiju. Naravno, to bi bio vrlo neeuropski potez, nema europske zemlje koja ne vodi sustavnu brigu o nacionalnoj kinematografiji, u toj brizi nas je pretekla i Makedonija, ali sad smo već u situaciji u kojoj bi bilo kakav jasan i odlučan potez bio dočekan s olakšanjem. Ova pozicija u kojoj se deklarativno ulaže u kinematografiju, a praktično ju se rastura, nije održiva.